Ugalj
Rodio sam se kao i većina, uz bol. Majka ga je osjećala, valjda kao i svaka druga. Nisam ni otvorio oči a život me je onako golog, već spremio na trpljenje. Zaplakah. Zar sa suzama započinje život? Ili je to plač duše koji nagovještava buduća trpljenja i jad. I onda nova bol odrastanja. Da bi nešto raslo i razvilo se, zar mora trpjeti bol? I kad sam pomislio da je kraj jadu, gledao sam kako ljudi oko mene nestaju, nema ih više. Nisam ni mislio o tome toliko dok nisam držao grumen zemlje, crn kao ugalj koji sam bio naumio da bacim na majčin grob. Zar ona koja me uz bol rodi ode zauvijek da bih ja živeo? Kakva je to svrha života, pitao sam se. *** Crna zemlja kao ugalj. Crna i hladna. Guta neživo a opet da živo. Iz mraka svjetlost nađe svoj put. Ali čemu crna boja? Gledam ovog starog slugu Božijeg. Crna odora valjda prikladna zbog povoda. Gledam ga, mirno i krotko ponavlja napamet naučeno. Servus Dei, božiji Sluga, Abdullah,Obadija kako god da ga zovu i gdje god da živi, isto bi bilo