Sarabelin svijet

  Ležim umotan u tminu kao samrtni pokrov, zgrčen. Kroz moje osakaćeno tijelo gmiže hladnoća dok miris vlage i plijesni umrtvljuje moj duh i čula.  Čekam... Nisam mrtav, posve sam živ. Od nastanka svijeta do danas pratim vrijeme u stopu, pa ga nekada preteknem, a nekada ono mene. Vječna igra skrivalice, pričaću vam već. Nalazim se na dnu bunara, tačnije, jedan sam njegov dio. Ja sam kamen. Mislim. Osjećam. Svemu što je stvoreno dato je da osjeća i misli. Dok sve okolo nastaje i nestaje u tami, toj prvobitnoj utrobi svijeta koja se još nikad nije umorila da rađa život i u sebe prima istrošene duše, čeka me raširenoh ruku..već dugo. Svaka priča ima svoj početak, ali šta je zaista to? Pa.. prvo je bio početak, prije vremena, tačnije, prvo je bila misao koja je odlučila da sve oživi, pokrene. Iskra stvaranja preplavi univerzum. Nasta haos. Onda bi glas koji sve dovede u red, i taj glas se razli kroz svemir. Tad stvoren život rastjera tmine i na još užarenoj, pepeljastoj zemlji izli

Čovjek se rađa da bi potom bio raskomadan,  mrtav. Pitate se, sasvim prirodno čemu onda život i koja je svrha ljudi ako su tako kratko živi? Hm... Da pokušam da vam odgovorim vašim razumljivim jezikom, možda možete shvatiti ne samo svrhu života već i svijeta i onog izvan njega. Pa da vidimo ovako. Mogao bih reći da je čovjek trodimenzionalno biće. Kada kažem trodimenzionalno, mislim na tri sfere koje čine njegovu bit.  Prva sfera jeste ono tjelesno, drugi je misleće a treće je nematerijalno i nazvaćemo je duša, ali, to možda i nije najpribližnije ono na šta sada  mislim, no neka ostane tako. Ta trodimenzionalnost odnosno, trostrukost njegove prirode ga komada na nesrazmjerne dijelove koje nisu slične po svojoj suštini stvari  mada jesu povezane u jednu cjelinu koju nazivamo -ljudsko biće.  Prva sfera, tjelesna je lako uočljiva. Nju čini ne samo tijelo i organi već i prirodni procesi i čula. Čovjek jeste čulno biće ali to je samo jedna njegova dimenzija.  Druga sfera je misleća, mada ve

Život se poput kamena kruni, ali je podnošljiv, mada, moj je meni postao krajnje nepodnošljiv. Sve mi smeta, i ovaj vjetar kad duva- što duva, i ovo sunce kad peče- što peče, i ova kiša kad pada- što pada. Sve mi smeta, a ponajviše, priznajem, samoća.  Ne znate vi kad se mladost otrgne kako je samo dosadna samoća kad mi je jedini sadrug ova ružna prikaza od mene. Po cijeli dan samo muk i tišina. Jedino što mi ostade od te pobjegulje mladosti jesu sjećanja koja prebiram kao što mati prebira grah po tanjiru, pa kad li naiđe na rđav, baci ga u stranu, al' ja više rđavog imam na pameti, mnogo više jer sam proklet da dugo živim.  Ne znate vi kako starost priželjkuje smrt, znajući da je izvjesna i pokorno je čeka, ipak se malo uplašimo, no, šta je tu je, mora se. I ona će doći. Ja joj se radujem jer mi je krajnje dosadno, nepodnošljivo dosadno..  Jah...-izusti drevni. *** Ljudske sudbine ne možeš spoznati kao što ne možeš spoznati ni smrt. Taman kad čovjek bi na korak od propasti, ust

 Čovjek pamti velike riječi a još više nepravdu i zulum. A mnogo je nepravdi bilo i biće na ovoj zemlji, jer zlo na njoj šeta kao silnik dok se dobro pod kamen skriva.  Zato dobar opstati ne može. A što Vam to rekoh, pa, svaka porodica ima priču i moja je jedna od njih. Doduše, moja je stara i pripada dalekoj prošlosti ali posljedice i dalje osjećamo svi mi -potomci. Ja se čudih što mi ništa i životu ne ide, što god započnem izjalovi se, evo imam četrdeset godina, a još ni žene niti djece. Trgovac sam koji radi od jutra do mraka a drugi posao naći ne mogu. Nego, što ono htjedoh da kažem... A da, priča.  E pa ova ima bogme unazad i šest koljena ako se ne varam; a počelo je kad je taj daleki predak umislio da većeg od njega nema.  Mi smo znate, nekada bili pleme poznato po bogatstvu i nosismo  titulu "aga". **** Bilo je ljeto, omorina. Stoka nije bila na ispaši a ljudi su bježali blizu mora i manjih rijeka da se rashlade.  Taj moj predak dođe sa puta gdje je ugovarao jedan veli

 https://www.youtube.com/watch?v=3RRXXS_0eGk

  Epizoda 4  podkasta Čitam/pričam