Nerođeni

Čovjek se rađa da bi potom bio raskomadan,  mrtav. Pitate se, sasvim prirodno čemu onda život i koja je svrha ljudi ako su tako kratko živi?

Hm... Da pokušam da vam odgovorim vašim razumljivim jezikom, možda možete shvatiti ne samo svrhu života već i svijeta i onog izvan njega.

Pa da vidimo ovako.

Mogao bih reći da je čovjek trodimenzionalno biće. Kada kažem trodimenzionalno, mislim na tri sfere koje čine njegovu bit. 

Prva sfera jeste ono tjelesno, drugi je misleće a treće je nematerijalno i nazvaćemo je duša, ali, to možda i nije najpribližnije ono na šta sada  mislim, no neka ostane tako.

Ta trodimenzionalnost odnosno, trostrukost njegove prirode ga komada na nesrazmjerne dijelove koje nisu slične po svojoj suštini stvari  mada jesu povezane u jednu cjelinu koju nazivamo -ljudsko biće. 

Prva sfera, tjelesna je lako uočljiva. Nju čini ne samo tijelo i organi već i prirodni procesi i čula. Čovjek jeste čulno biće ali to je samo jedna njegova dimenzija. 

Druga sfera je misleća, mada većina je nikada ne otkrije. Dakle, čudeći se i pitajući se zašto nešto jeste mi postajemo slobodni.  Ta nas sloboda plaši jer idemo sve dalje i dalje neznajući na šta ćemo naići na tom putu traganja. Otkrivajući taj svijet mi zapravo otkrivamo tajnu sopstvenog postanka i svrhe. Uistinu shvatamo prirodu i njen tok, učimo da smo dio jednog svijeta i bez njega nismo potpuni kao ni on bez nas. 

Razočaran si? Zaista je bolno  kada uvidiš da se sve odvija mimo tebe; da je trebalo biti ono što sada jeste i da će biti ono što sada nije.  Znam da jesi, jer te niko nije naučio drugačije, tako je oduvijek i drugačije ne može biti, osim ako nisi otkrio izvor mudrosti. A sa tog izvora malo ih je okusilo vode. Nego, da se vratim na ono što započeh. Poslije ovog dolazi i treće. 

To treće je nešto što teško mogu objasniti, jer riječi koje vi koristite ne objašnjavaju ono što čini suštinu duše. Ona je iznad čula, iznad, misli i znanja o svemu. Ona je lijepa, uvijek dobra i dio je sile koja sve tvori.

Zbunjen si? Znam, jer  shvatiti nevidljivo i nedokazivo a opet toliko prisutno, nije lako. 

Iako znam sve ovo, i više od onog što rekoh, vaš svijet je lijep. Volio bih da sam rođen.

Odabrao bih, da mogu, da budem ljudsko biće. Volio bih da okusim vodu, osjetim toplinu sunca i hladnoću kiše. Da čujem život oko sebe i gledam promjenu u svemu. Mislim da nikada ne bih spavao jer bih se bojao da nešto ne propustim. Uvijek bih se kretao svugdje, u svim pravcima, jer danas nije isto kao juče, desilo se toliko toga. 

Ne bih se bojao smrti jer bih znao da sam bio živ, a ne bih bio ni tužan jer znam da se vraćam onamo gdje pripadam. 

Ah da, dugujem ti objašnjenje na kraju zar ne, o svrsi života i svijeta?

Biti živ i vratiti se svom izvoru radi novog života, eto to je.

Mada ..kad bolje razmislim,volio bih da budem sova, ona noću ne spava, i okreće glavu da sve vidi, u očima nosi kosmos i bešumno se kreće kroz život.  Taman ono što meni treba, tako bih znao ono što znam i ne bih propustio ništa, nikad.