Sarabelin svijet

Hej ti, ženo. Umori me praznina tvoja. Čime srce da ispunim ti? Hej ti, ženo. Strijepim da ćeš svenuti. Daj da kukavički prvi mrem. Hej ti, ženo..

-Ako zavidiš na tuđoj sreći, u zabludi si velikoj; ne znaš, i ne možeš znati koliko je skupa cijena nečije sreće, niti da li je prava. A ako je prava, ne možeš znati koliko će trajati. Zarad jednog dana sreće, deset dana tugom ih plati. Život čovjekov je poput života psa lutalice. Kuda god da ga glad navede, on se tamo zaputi. Osuđen da vječno hoda između noći i dana, da nema ništa a ima sve, pa kako mu zapadne. Dok je neznanac govorio, ljudima se srce grčilo, lica izvijala. Mnogo je žena zaplakalo, ali ponegdje i muška suza kanu. Nijedan od prisutnih ne bijaše sa osmjehom. Starcu, kada predavanje bi gotovo, priđe jedna djevojka, ni malo srećna zbog starčevih riječi. Hrabro i otresito zaurla: -Ti si starac, izgubio si pamet lutajući kao skitnica. Ovdje si došao da nas učiš o životu? Muž će te moj, kada mu za ovo kažem, sigurno objesiti ili dati psima da te do kosti izglođu! Starac osta pribran, pa samo pomirljivo, bez straha za vlastiti život, blago reče: -Neka. -Ti se još izr

-Bojim se! Je l'boli? Kako znaš da je stvarno kraj? Da ne pogriješe, ja budem živa, a ono gotovo! Čekaj! Stani! Udaram rukama po tijelu, po glavi... Ja bih još malo!Spuštam pogled na njega, molećiv, izbezumljen.. -Ne može. -Evo, ne mora cio dan, možda tu do večeri? A?! Jedva dišem, čini mi se da čujem svoje krvne sudove kako struje, užurbano... Kao da nisu svjesni ničega. Dođavola! -Ne. -Dobro, a do podneva? Hoću da zadnji put pojedem nešto što volim, vidim moje drage ljude, oprostim se.. Može li?Tišina -Ej.. Pa jel to potvrda da mogu?I dalje tišina -A sat barem? Šta to tebi uopšte znači? Ajde! Nestao je -Gdje si? Pojavi se proklet da si! Izađi kad ti govorim! I dalje nema nikog. Pa kakav je ovo život ako mi ga odmah uzmeš! Pa ništa još nisam vidjela, ej, toliko toga još hoću da znam, čujem, pročitam.. Gdje mi sada na pamet pade učiteljica iz osnovne škole.. Zašto mi se mota pjesma Show must go on.Prokletstvo, nemam vremena za te misli, moje vrijeme teče. Poludeću, mozak mi vri. Ni

Ujutru, kao i godinama prije toga, voljela sam da ustanem i popijem kafu na terasi. Miris jutra koji je pomiješan sa mokrom zemljom i travom, uz prvo sunce koje liječi svakog koga dotakne, davalo mi je snage za taj dan. Zaronjena u svoje misli, pijuckajući još toplu kafu, prekinula me buka. Ispod moje zgrade, između blokova solitera, nalazila se mala kućica sa baštom. Obrasla bogumilom, koji su svojim divnim ljubičastim cvjetovima krili trijem i prozore kuće, d avala je lijep i topao izgled naspram bežičnih bledunjavih zgrada. Radnici su izašli iz kamiona za selidbu, a iza njih se parkirao manji plavi auto. Iz njega je izašao sredovječni čovjek, prišao kapiji i uz malo muke i naprezanja, otvorio zapekli katanac na ogradi. Ušli su u kuću. Dok sam se spremala za posao, nisam mogla da se usredsredim ni na šta drugo. Misli su mi jurišale ka toj kući. Ko je taj čovjek? Tu već odavno niko ne živi, barem se ja ne sjećam da sam nekog vidjela u zadnjih dvadeset sedam godina. Na brzinu sam se ob

Tamo, kuća kao i svaka druga. Negdje nedostaje kreča, negdje ima novu boju. Ni po čemu drugačija;osim što  u njoj živi starac koji voli oblake. Toliko ih voli da provodi sate pričajući unuci o njima. To su razne boje i oblici. Nikada u njegovim opisima nisu isti. Jednog takvog, običnog dana, njegova unuka je sjedela u svojoj maloj žutoj stolici, udobno ušuškana i sa velikim zanimanjem, pažljivo slušala svog dedu. -Deda, deda, a onaj lijevo? Kakav je onaj lijevo? -E to je sto i na njemu vaza puna suncokreta. -Suncokreta? Hmm, meni više liči na maminu tepsiju punu gurabija. Njam! Slatko! Gotovo kao da je osjetila ukus, djevojčica je liznula gornju usnu. Voljela je slatkiše. -A deda, a onaj tamo, dalje, skroz iza i još dalje? -To je van Rojzdal. Upravo slika oblake, sprema se grmljavina, vidiš kako povlači kist i zamače u sivu boju? -A što meni to liči na puding? E a vidi Sunce! Kako je crveno! Oduševljeno je pljesnula ručicama i širom otvorila oči. Vatreno Sunce se u njima obasjavalo, ka

U sobi jedva da ima svjetla,oskudno opremljena, zagušljiva. U lijevom uglu štrči veliki ormar masivnih dvokrilnih vrata. Na podu izlizana prostirka, na čijoj sredini već petnaest godina stoji poderotina. Na desnoj strani sobe je pisaći sto na kome je mali radio i kutija sa ljekovima. Na noćnom stočiću je čaša sa vodom i naočare Na krevetu sam ja, a oko mene hrpa zgužvanih papira. Mučim se danima, ma kakvi dani, godinama pišem pismo. I nikada ne mogu da sastavim niti jednu rečenicu koja će sve reći. Ja sam čitaoče, jednostavan čovjek, škrt na riječima, težak. Ja da sam voće bio bih kivi ili neki grejfrut, uglavnom, nešto oporo što nagriza jezik i dugo ga ostavlja nesposobnim da osjeti bilo kakav drugi ukus. Vidiš, pišem pismo, ali, muči me nemoć da izrazim ono što osjećam. Mada nikad ne tražim pomoć, sada ću napraviti izuzetak. Hoćeš li mi pomoći da ga sastavim? Znao sam da hoćeš! Reci ću ti kome pišem pismo. Pišem njoj. Onoj zbog koje moje vrijeme ne teče, zbog koje sam ostao

Damask je ljeti uvijek bio pretopao. Sunce je visoko na nebu, upeklo, nema daška vazduha. Korito jezera Bakura odavno bi suvo. Trčao sam koliko me noge nose. Odavno sam bio prošao Jupiterov hram, prečicom uđoh u Al Hamidijin sokak, skrenuh lijevo u ulicu Bab Šarki odmah pored kapele sv. Ananija i izađoh na Midhat Pašin sokak. U moru dućana i gužvi znao sam kako brzo da dođem do svog brata. Radio sam kao šegrt za njega. Adnan je za razliku od mene, bio sposoban, hrabar, ali vrlo ljutit. Stalno me je tukao, za svaku grešku. Da sam stariji i krupniji ne bi smio tako! Ali prije nego li sam stigao začu se mujezin sa Onejidske džamije. Trgovci su mirno pošli na podne namaz, uprkos tome što je danas pazarni dan. Trgovci su došli iz Egipta, Male Azije, ali i sa sjevera. Dosta njih je iz Malule, većinom hrišćani i grko-katolici. Svi su sjedeli u magaze i pili hladni šerbet i ajran. -Ajase! Ajase! Dolazi ovamo dripče mali! Kožu ću ti odrati! Gdje si se zavukao vaško! Gotov sam! Sad mi nema pom

Kažu, srećni ljudi gledaju šta sve imaju, a nesretni ono što im nedostaje. Jesam li nesretna? Nedostaje li mi šta? Da.. Život meni nedostaje. Moj. Uzeše mi ga iz ruku a da slast nisam okusila. Oteše ga od mene. Zgaziše mi snove, zatočenik postah. Nije me bez razloga moja baba opsovala i pljunula kada se rodih. -Pu! Kučka se okoti i kučku dobi! Napadoše je, a ona samo jad svoj izbaci. Ožalila me na rođenju. Znala je moj usud. Zato je i plakala u sebi. Samo žena ženu može razumjeti. Samo mi znamo našu sudbinu. -Prokletinja govoraše baba. Da, mila moja, majčice druga, jesam prokleta. Jesam. Oteše mi sreću, sve.. Uzdahnuh duboko da zaustavim suze da ćerka ne primijeti. -Mama, hoćeš li sok? Idem da nam donesem dok traju reklame -Neću.. -Ok E dušo moja, da samo znaš kako za tobom patim, šta li će tebe snaći... Trljam medaljon oko vrata, zlatan ali odavno izgubio sjaj. U njemu slika. Svaki dan ga kunem. I njega i sebe. Medaljon je moj okov i samokažnjavam se noseći ga. Prkosim mu. Neka zna!

Dug bi moj život, umorih se. Nekome je san da živi dugo, a moj je meni teret, prokletstvo. Ni sama ne mogu da odredim tačan datum svog rođenja, ali se sjećam da je kraljica Teuta obilazila moje stablo kada je prolazila sa vojskom, i odmarala se pod krošnjama drveća. Tada ne znadoh da će moj život biti poput usuda, dug. Da svemu budem svjedok. Da uz ljepotu gledam i tugu, jad. Rat no razaranje koje iznova i iznova uzima živote i onih koji umru i onih koji ostanu. Toliko lica vidjeh. Toliko je bilo vladara, smjena vijera, vojski. Sjećam se da su ljudi pod krošnjama mojim pričali o golemom carstvu Vizantijskom. Tada začuh prvi put zvonjavu crkvenih zvona. Još pamtim mnoge ljubavi, među njima Vladimira i Kosaru. Ovuda vidiš, pokaza drvo, ovuda su projahali konjima zaputivši se u planine. Kako su se samo voljeli. Tugovah dugo nakon njihove smrti. Da, zar se čudiš da i drvo ima osjećaje? Kasnije su dolazili jedna za drugom vladarske kuće. Vojislavljević, i njihov hrabri Bodin, jedva je iz

Kroz razmaknute zavjese dopire podnevna svježina. Onaj miris toplog dana i noći što se spušta. Tada se čuju ptice, omamljene od dnevne žege i buke. Sada je njihovo vrijeme. Protežem se i nos upinjem da bih što više vazduha uzeo. Kako je nekada sve bilo lakše. Ranije sam mislio da pod mojim nogama puca asfalt, a sada su mi noge oduzete. Na plećima sam sanjario da svijet kao Atlas nosim, a sada me drugi na leđima nose do toaleta. Oslabio mi je vid, a ukus hrane skoro i da ne osjećam. Eh, šta bih sada dao samo za onu jednu noć sa tobom na vašaru. Držao sam te u naručje i mirisao kosu. Tad poče kiša, ona ljetnja topla, a ti pod mojom majicom, šćućurena kao kakav ptić maleni. Trčasmo do tvoje kuće da ne okasniš... A sada slušam kišu kako rominja. Sa godinama naučih da razaznajem njena osjećanja. Nikada nije isti ritam. Kiša komponuje svoju melodiju iznova: Tap.. tap tap.. tap...... tik.. tok tok.. Možda tek sada u svojoj oduzetosti razumijem kako je Betoven stvarao muziku. Nije je čuo, al

Sat je otkucao podne, iz lonca je kipela voda i padala po kuhinjskim pločicama. Držala je u ruci krompir, napola oguljen, a u drugoj nož. Zagledala se negdje daleko kroz kuhinjski prozor. Tek kada ju je poprskala vrela voda, postala je svjesna da je odlutala. Brzo je zgrabila krpu, pomakla šerpu sa ringle i dovršila guljenje krompira. Sitno ga je isjekla, dodala povrće, stavila  začine i pošla da obavi ostale kućne poslove. Svaki dan, godinama, nikada nije zakasnila da skuva ručak. Kuća je bila čista, roba ispeglana. Djeca uvijek sita i zadovoljna. A ona? Sada će vam ona sama reći, ja ne umijem da prenesem njena osjećanja. Ja sam ipak samo piskaralo, a ovo je njen život. Uzdahula je duboko, i počela da priča ono što joj je na srcu toliko dugo. -Hoćete da znate moju priču? Mada, ne vidim razlog, živim život kao i na stotine žena u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni, Hrvatskoj, Makedoniji, Albaniji.. Ali ako insistirate, eto, pokušaću da vam predočim sve. Udadoh se nit' mlada nit' stara

Tijelo mi se grči, rane su počele da gnoje. Širi se vonj oko mene. Taj nesnosni smrad trule kože. Muve su počele sa mnom da se goste. -Stanite proklete da ste! Još uvijek sam živ! Nisam umro! Odlazite! Mahao je rukom, mršavom, potamnjelom od blata i skorele krvi. -Zar ovako da skončam? Jadan li je moj kraj. Zar čovjek zaslužuje ovakvu patnju? Vikao je koliko ga grlo nosi, ali se zakašlja. Grlo mu bi suvo, nije pio vodu ko zna od kada. Kakva je čovjek kreacija, kada i u najvećoj agoniji prkos svoj pokazuje. Zar ne zna da sve biva određeno i da ne može umaći onome što ga sljeduje. Nije svjestan čovjek da ljutnja i srdžba navode na grijeh. Ni on ne znavaše tad što se sa njim zbiva. Nije znao, a trebao je. Mučenik ovaj, osorni i ljutiti, izgleda zaboravi što načini jednom. Jednom kada je mlad bio. U jednom mjestu, manjem, dalekom od grada živjaše skladnim i mirnim životom. Jedinac, samo oca imaše. Oca je svog volio, trgovca malih kipova i tanjirića od opeke. Želio je kad

Utroba moja namjesto života, jalova i pusta ostade. Bog je ne oživotvori. Ne dade da u njoj srce zakuca,da tijelo maleno, smežurano, iz mraka na svjetlost izađe. Ne dade mi, a koliko sam se samo molila. Na kraju prezreh tog Stvaraoca koji sve uređuje. Ja nikom zlo ne načinih, a On mi zlo učini. Na mene obasu vanvremensku ljepotu. Tako me prokle da vječno budem željena, a da ono što želim ne mogu imati. Sestre moje, svaka po dvoje, troje djece imaše. Svakoj s am pomagala u noćima nakon poroda, čuvajući njihova čeda. U sebi sam ih nazivala sine ili kćeri moja, dok su mi suze na njihova usnula lica kapala. To nisu suze, to je duša krvarila. Prazna kuća bez dječijeg smijeha je kao bolnica, sterilna i hladna. Ta mrtvačka tišina se ne može prekinuti nikakvim večerima muzike, nikakvim proslavama, zveckanjem čaša i govorima, aplauzima. Šta bih dala samo za jedan bat malenih nogu i tiho hrkanje usnulog djeteta u svom krevetiću. Moje su se sestre žalile na djecu. -Kako plače. Ne mo

Strujim na vjetru, uzdižem se visoko od pogleda ljudi. Svi su oni ispod, kao mravi, maleni. Ja prkosih gromovima, olujama, vjetrovima što sa pučine dolaziše, dižući me pod oblake. Nije bilo ptica nalik meni, rekoše mi. Brzinom svojom i spretnošću ostavljah druge ptice u čudu. Ali dođe mi ono određeno. Kakav je to usud nas ptica, da samo malo slasti života osjetimo i začas eto dođe kraj. Ja jednom smrt okusih, jednom kad odlučih da svijet ljudi spoznam. Sklopih svoja krila i sletih na trg. Veliki trg se prostiraše na sve strane. Vrilo je od ljudi. -Dobro, nije toliko strašno, vidiš, užurbano jure, ne obraćaju pažnju na mene, neće me povrijediti. Ulični svirači virtuozno sviraše meni nepoznate melodije, ali sam zapamtio da je jedan rekao da je to Vivaldi. Ko god da je taj, dotakao mi je srce. Nikad ne čuh ništa slično. Ali, tada se moj život promijenio. Dok sam sakupljao mrvice sa platoa, daleko od drugih ptica, spazih jednog starog čovjeka. Njegove oči bijahu bijele, i dok je

-Ako zavidiš na tuđoj sreći, u zabludi si velikoj; ne znaš, i ne možeš znati koliko je skupa cijena nečije sreće, niti da li je prava. A ako je prava, ne možeš znati koliko će trajati. Zarad jednog dana sreće, deset dana tugom ih plati. Život čovjekov je poput života psa lutalice. Kuda god da ga glad navede, on se tamo zaputi. Osuđen da vječno hoda između noći i dana, da nema ništa a ima sve, pa kako mu zapadne. Dok je neznanac govorio, ljudima se srce grčilo, lica izvijala. Mnogo je žena zaplakalo, ali ponegdje i muška suza kanu. Nijedan od prisutnih ne bijaše sa osmjehom. Starcu, kada predavanje bi gotovo, priđe jedna djevojka, ni malo srećna zbog starčevih riječi. Hrabro i otresito zaurla: -Ti si starac, izgubio si pamet lutajući kao skitnica. Ovdje si došao da nas učiš o životu? Muž će te moj, kada mu za ovo kažem, sigurno objesiti ili dati psima da te do kosti izglođu! Starac osta pribran, pa samo pomirljivo, bez straha za vlastiti život, blago reče: -Neka. -Ti se još