Niska od bisera

-Ako zavidiš na tuđoj sreći, u zabludi si velikoj; ne znaš, i ne možeš znati koliko je skupa cijena nečije sreće, niti da li je prava. A ako je prava, ne možeš znati koliko će trajati. Zarad jednog dana sreće, deset dana tugom ih plati.
Život čovjekov je poput života psa lutalice. Kuda god da ga glad navede, on se tamo zaputi. Osuđen da vječno hoda između noći i dana, da nema ništa a ima sve, pa kako mu zapadne.

Dok je neznanac govorio, ljudima se srce grčilo, lica izvijala. Mnogo je žena zaplakalo, ali ponegdje i muška suza kanu.

Nijedan od prisutnih ne bijaše sa osmjehom.
Starcu, kada predavanje bi gotovo, priđe jedna djevojka, ni malo srećna zbog starčevih riječi.
Hrabro i otresito zaurla:

-Ti si starac, izgubio si pamet lutajući kao skitnica. Ovdje si došao da nas učiš o životu? Muž će te moj, kada mu za ovo kažem, sigurno objesiti ili dati psima da te do kosti izglođu!

Starac osta pribran, pa samo pomirljivo, bez straha za vlastiti život, blago reče:
-Neka.
-Ti se još izruguješ sa mnom?!
Straža! Vodite ovu matoru budalu kod mog muža! Starče, tebi je odzvonilo. Nećeš više pametovati.
Starac na to reče, uz osmjeh, kao da je dobio najljepšu pohvalu na svijetu:
-Neka bude.
Bijesno uz vrisak i udaranjem noge o tlo, žena se udalji, a za njom i njene sluškinje.

Starac bi odvučen do zatvora i bačen u tamnicu. Tamo svjetlosti ne bi. Niti vazduha.
Ustajao vonj pomiješan sa vlagom i mokraćom. Zadah koji može zdravog oboljeti. Zadah smrti.
Starca baciše na pod. Nije dobio svoje stvari. Oteše mu i mantil i kapu. Osta gologlav i u tankoj bijeloj košulji.
Pribrao se od prvobitnog šoka i zadaha. Opipavao je ivice tamnice da bi našao gdje može sjesti.

Kada pronađe takvo mjesto, jedan kamen, sjede na njega polako se spuštajući, oslonivši se rukama na zid. Boljela su ga koljena koja krcnuše i leđa koja su šibana dugogodišnjim zimama, neudobnim krevetima, zemljom, udarcima ljudi ali i usahla od gladi.

Ipak, njegov duh bijaše mladolik. Osmjeh lijep, punih usta zuba. Lijepe brade i pogleda mističnog, mudrog. Onog koji čita duše. Koji je ljudima neprijatan, ne mogu ga dugo izdržati. Prodoran.
Kada su mu se oči navikle na tamu, a nos na zadah, starac tada stade na koljena i opipa pod rukama.
-Da, zemlja i kamenje. Kako nehumano. Starac uzdahnu duboko. Očisti ruke o košulju i okrenu se ka zidu. Dirao ga je prstima, ispipavao. Kameni blokovi. Hladni i mokri od vlage ili vode koja se odnekud sliva, nije znao.
-Pa dobro, i od ovog može gore. Od svega u životu može biti još gore. Zahvalan sam.
Starac tada poče nešto pjevušiti, da bi skratio vrijeme. Dugo je bio budan. Ali nije mogao znati da li je dan ili noć.

Vrata se naglo otvoriše. Snop svijetla pade na starca, koji je morao da zakloni oči rukama. Boljele su ga.
-Ustaj, vodimo te do upravnika!
Kako starac nije mogao odmah ustati, oni ga udariše štapom po leđima. Starac jauknu i uz bol ustade.

Jedan od čuvara podruglivo reče :
-Vidiš da možeš, ti nas praviš ludim, i opet ga udari po leđima par puta.
Starac se trudio da ne viče, ali bol bi velika. Pucalo mu je po rebrima. Da je makar malo mlađi i vitkiji, manje bi boljelo. Ali kada čovjek stari, sve polako odumire dok i on sam ne umre.
Poveli su ga pred upravitelja.
Debeo, zdepast I nabust čovjek. Tačnije, on je sve samo ne čovjek.

Starac se sažali kada ga ugleda i tiho sebi u bradu reče : prijatelju moj tebi je gore nego meni.
Upravnik nezainteresovano pogleda starca i reče stražarima da mu dovedu ženu.
Ubrzo potom i ona dođe.
Za tu priliku se posebno dotjera.
Crna haljina, niska od desetak bisera, našminkane oči i razbarušena kosa ukrašena cvjetovima.

Osmjehujući se, reče mužu:
Dragi moj cijenjeni upravitelju i mužu, ovaj starac je došao da stvara nered, ne znaš šta je sve pričao ljudima. Poludeo ih je. Žene su jecale. Došao je da stvori pobunu među nama.

Upravitelj sasluša svoju ženu i reče prisutnom:
-Da li se može znati ko te poslao? Svakako ću saznati, ali bolje da sam priznaš da ne gubim vrijeme mučeći te.

Starac odgovori:
-Niko me nije poslao od ljudi. Sam sam došao. Nemir ne želim da stvaram. Izvinjavam se ako sam Vas uvrijedio. Moja namjera je dobra. Samo sam hodajući pripovedač priča.

Žena se prezrivo nasmija:
-Molim te, ne izigravaj nevinašce, dobro sam te čula danas šta si pričao.

-Ti mora da si ili lud ili glup. Trećeg nema. Reče upravnik.
Starac odgovori:
-Žao mi je ako sam Vas uvrijedio, nije mi to ni bila namjera.
Žena bijesno reče mužu da ih on izvrgava ruglu i da ga što prije ukloni. Ode.

Upravniku nije trebalo puno da promisli. Ovaj starac ga je mogao ugroziti, a on ne želi da izgubi svoju poziciju. I tako nikom neće nedostajati.
Starca vratiše u tamnicu. Sada je znao gdje da sjedne. U toj hladnoj i zatvorenoj špilji gdje se lomi nada kod čovjeka, on tiho poče svoju molitvu.

Nije čuo ni kada su mu donijeli vodu i hleb, jer šta će mrtvacu hleb, čemu, kada će i tako napustiti ovaj svijet, niti posjetioca koji dugo već bejaše stajao sa strane.
Starac završi.

Glas progovori:
-Čemu se moliš starče kad te sjutra neće biti?
-Starac se prenu, pa odgovori:
-Dovoljno sam živio. Sve sam vidio u čuo. Ne žalim za ovim svijetom.
-Tako si tvrdoglav. Zavika glas iz mraka.
-Nisam. Da znaš šta ja znam i ti bi.
-Molim? Šta ti to znaš a ja ne?
-Posudi mi ogrlicu, vratiću je.
Uz oklijevanje ali samo zarad znatiželje, spusti svoju ogrlicu na pod i šutnu je nogom ka starcu.
Starac je uze i prođe prstima.
-Trinaest perli. Dvanaest malih i jedna velika. Sasvim dovoljno da znaš istinu.

Muk.

Starac reče :
-Svaki čovjek se mora zaprljati da bi se očistio. Mora spoznati bol da bi cijenio sreću i ono što ima. Mora dati da bi uzeo.
Vidiš, ove perle su trinaest bolesti srca,a svaka od njih je podjednako opasna i dovoljno je jedna da se čovjek razboli.

-Koje su to?

-Egoizam, arogancija, sebičluk, pohlepa, taština, požuda, netolerancija, ljutnja, lažljivost, varanje, ogovaranje i potvora.
Otkini jednu po jednu i niska više neće biti sjajna, ostaće ti samo tanki končić. E to je srce. Čisto. Jednostavno i istinito. Za takvim se srcem rađamo, a malo njih umire. Većina nosi bisere oko vrata i obolijeva malo po malo. Truli iznutra. A tako je malo potrebno da bi bili zdravi, tako malo a toliko je teško ostati čist.
Samo srce koje je dovoljno hrabro može kidati ogrlicu i bacati perle, jednu po jednu. Kukavice se toga plaše, ne znaju ishod. A kada bi samo znali. Zar vrijedi nositi teret iako izgleda lijepo nego biti rasterećen.
Posjetilc strže ogrlicu sa obije ruke. Biseri se razliše po tlu. Svaki se odbio i pošao na svoju stranu negdje u mraku.
-Znam da nemam prava, reče posjetilc, ali bi li me podučio kako da ih bacim? Kako da postanem bolji čovjek, kako da imam tvoju mirnoću.

Starac reče :
Naravno, zato sam tu. Bilo je suđeno da se sretnemo. U ovom svijetu dvoličnosti srca, gdje niko nije iskren ni pred samim sobom, ja sam srećan što ti mogu biti svjetiljka i vodič.
Jedni drugima smo najpreči. Pa kako odbiti onda pomoć od nekoga ko je traži?

-Pokušaću da ih zaustavim. Pogriješila sam. Oprosti mi. Nisam znala niti sam vjerovala. Sada znam istinu. Moj muž me sluša, zaustaviće pogubljenje.

-Zar da tvoj muž bude osramoćen pred gradom jer je njegova žena pogriješila?Ne, moraš čuvati njegov ugled. A ja sam odavno spreman da umrem. Ne bojim se smrti. Ja je priželjkujem. Za ovaj svijet sam uradio dovoljno. Sada će moja duša biti oslobođena da se vrati u svoje prvobitno stanje. Ja sam zadovoljan. Budi i ti. A sada, moj odgovor kojim ćeš pomoći sebi:

-Da bi otklonila bolest moraš imati lijek, to znaš. Isto tako ako lijek nije djelotvoran, bolest se ubrzo vrati u još gorem obliku. Tako je i sa ovih trinaest bolesti srca.
Moraš ići postepeno i biti uporna. Jer, ako kreneš silovito pašćeš, ako poklekneš gubiš. Dakle, moraš se spremiti. A da bi se spremila za to, moraš trenirati svoje strpljenje.
Da bi dobila to što toliko želiš i voliš, moraš voljeti i ono što voliš manje ili što mrziš. Tako se oslobađaš. Zato ne dozvoli da ti srce umre jer si bila nezainteresovana. Ni svo blago svijeta ne može da ti da osjećaj slobode kao onda kada zbaciš sa sebe sve bisere.

-Hvala.. Reče tužno

-Ne tuguj, svaki me korak ka tebi vodio. Toliko dugo sam koračao tebi da bih ti se zahvalio što ćeš me osloboditi posljednjeg bisera.
Moja taština je bila moja bolest. Zahvalan sam ti. A sada idi da ne dođu stražari.
Žena ode.

*****
Njegov stari i izborani vrat je krcnuo na pola. Brzo i glatko. Baš kako je rekao upravitelj.
Očišćeno mjesto smrti, priprema za novo.
Samo je jedna osoba gorko plakala čupajuci kosu i jecajući.

****
Napokon sam kući, reče duša.