Molitva kamena
Ležim umotan u tminu kao samrtni pokrov, zgrčen. Kroz moje osakaćeno tijelo gmiže hladnoća dok miris vlage i plijesni umrtvljuje moj duh i čula. Čekam... Nisam mrtav, posve sam živ. Od nastanka svijeta do danas pratim vrijeme u stopu, pa ga nekada preteknem, a nekada ono mene. Vječna igra skrivalice, pričaću vam već. Nalazim se na dnu bunara, tačnije, jedan sam njegov dio. Ja sam kamen. Mislim. Osjećam. Svemu što je stvoreno dato je da osjeća i misli. Dok sve okolo nastaje i nestaje u tami, toj prvobitnoj utrobi svijeta koja se još nikad nije umorila da rađa život i u sebe prima istrošene duše, čeka me raširenoh ruku..već dugo. Svaka priča ima svoj početak, ali šta je zaista to? Pa.. prvo je bio početak, prije vremena, tačnije, prvo je bila misao koja je odlučila da sve oživi, pokrene. Iskra stvaranja preplavi univerzum. Nasta haos. Onda bi glas koji sve dovede u red, i taj glas se razli kroz svemir. Tad stvoren život rastjera tmine i na još užarenoj, pepeljastoj zemlji izli