Molitva kamena
Čekam...
Nisam mrtav, posve sam živ. Od nastanka svijeta do danas pratim vrijeme u stopu, pa ga nekada preteknem, a nekada ono mene. Vječna igra skrivalice, pričaću vam već.
Nalazim se na dnu bunara, tačnije, jedan sam njegov dio.
Ja sam kamen.
Mislim.
Osjećam.
Svemu što je stvoreno dato je da osjeća i misli. Dok sve okolo nastaje i nestaje u tami, toj prvobitnoj utrobi svijeta koja se još nikad nije umorila da rađa život i u sebe prima istrošene duše, čeka me raširenoh ruku..već dugo.
Svaka priča ima svoj početak, ali šta je zaista to?
Pa.. prvo je bio početak, prije vremena, tačnije, prvo je bila misao koja je odlučila da sve oživi, pokrene.
Iskra stvaranja preplavi univerzum. Nasta haos. Onda bi glas koji sve dovede u red, i taj glas se razli kroz svemir. Tad stvoren život rastjera tmine i na još užarenoj, pepeljastoj zemlji izli iz sebe vode.
TAP
TAP
TAP .....
Tišinu s vremena na vrijeme prekine po neka kapljica vode pa se šćućuri i vrati tamo nekud nazad u mrak, i opet zavlada tišina.
Do danas ne bi stvora kojeg nisam upoznao. Gmizali su, poskakivali, krili se, hranili na meni. Vrijeme je tada išlo sporije, zastajkivalo je tu i tamo. Mlado i nezrelo, tek je učilo da teče.
Vrijeme odraste, ojača. Utrkivasmo se. Vrijeme učini da sve mlado proklija dok ja bih oslonac Prometeju kojem sam krvava leđa hladio po noći dok je osakaćen visio. Sudrug postah mladom Sizifu, a vrijeme učini da sve što raste brzo sazri i uvene. Ja bih predmet obožavanja, žrtvenik, a vrijeme učini veliku prevaru, ljudi počneše da zaboravljaju ono što je bilo.
Ja postah kletva, te se mnome zaklinjaše na kućnom pragu, na nevinost, na čast. Naposletku, bih dio hramova, svetilišta, tvrđava, gradova a vrijeme se naljuti te požuri da sve što bi sazdano nestane, uruši se, izblijedi..
Tad odlučih da ljudima dam besmrtnost. Pokazah im tajnu kako da žive vječno i da od kamena nastane zlato. Kako je lako koristiti onoga koji voli, a ja voleh ljude, al' za njih bejah samo kamen.
Osakaćen, iskorišten, ostario, krijem se od ljudi koji me raniše, vremena od kog me sramota, samo od nje- misli ne mogu, nju čekam.
Ona zna sve što je bilo i što će biti. Njoj naposletku sve dolazi dok ona strpljivo čeka. Njoj upućujem svaku molitvu u nadi da će čuti.
Molitva kamena
O misli, ne zaboravi roba svoga.
Kamen sam a ti me rukama svojim oslobodi
U prah me pretvori da sa tobom postanem jedno.
Čežnjo, do kad ću te čekati?
Comments
Post a Comment