Bagrem

Utroba moja namjesto života, jalova i pusta ostade. Bog je ne oživotvori. Ne dade da u njoj srce zakuca,da tijelo maleno, smežurano, iz mraka na svjetlost izađe. Ne dade mi, a koliko sam se samo molila. Na kraju prezreh tog Stvaraoca koji sve uređuje. Ja nikom zlo ne načinih, a On mi zlo učini. Na mene obasu vanvremensku ljepotu. Tako me prokle da vječno budem željena, a da ono što želim ne mogu imati.

Sestre moje, svaka po dvoje, troje djece imaše. Svakoj sam pomagala u noćima nakon poroda, čuvajući njihova čeda.

U sebi sam ih nazivala sine ili kćeri moja, dok su mi suze na njihova usnula lica kapala. To nisu suze, to je duša krvarila.

Prazna kuća bez dječijeg smijeha je kao bolnica, sterilna i hladna. Ta mrtvačka tišina se ne može prekinuti nikakvim večerima muzike, nikakvim proslavama, zveckanjem čaša i govorima, aplauzima. Šta bih dala samo za jedan bat malenih nogu i tiho hrkanje usnulog djeteta u svom krevetiću.
Moje su se sestre žalile na djecu.

-Kako plače. Ne mogu noćima da spavam. Poludjeću više od umora!

-Nemoj- rekoh, uživaj mila, porašće brzo pa ćeš se naspavati. Pusti..

-Ma ne mogu!- zaurla i baci zvečku na sto- dosta mi je više! Vidi mi podočnjake, vidi na šta ličim.Propala sam, ugojila se. Pogledaj- držaše se za stomak- vidi kako se talasa, pih!

-Ne krij stomak u kome je dijete boravilo, ponosna budi i sa ljubavlju ga gladi, ne znaš...zaustih da kažem svoj jad, al zaćutah. I tako me nisu mogle razumjeti.

Pred kućom mog djeda stajao je jedan bagrem. Velik, lijep. Njegov miris opijao je svakog prolaznika i putnika niz drum. Divili su mu se svi. Njegove grane su zaklanjale sunce.

Moj deda je govorio da sam ja kao to drvo. Kada se rascvjeta, podsjtim ga na sebe. Nisam ga tad razumjela.

Danas ga razmijem. Ja sam lijepa kao bagrem, mojoj ljepoti se kao i njegovom mirisu, dive svi, ona opija svakog kada je u blizini, ali ga niko ne bere zbog trnja. Cvjeta sam i sam vene. Plodova ne daje.

Godine su me dovoljno dobro poslužile da svoje sestriće i sestričine gledam kako rastu i odlaze. Svoju karijeru uspješnog doktora, završih i sada uživam u starosti. Vratih se u zavičaj. Vrijeme mi sporo prolazi u šetanji i čitanju. Sjedeći tako pod njegovim mirisnim krošnjama, sjetih se dedinih riječi da smo ja i bagrem isto. On se nije presadio, sam je. Ja sam njegova kćer, dijelimo istu sudbu.

Izenanda zahuči vjetar kroz grane, oluja se diže i razminuše se cvjetovi bagrema. Od jačine vjetra otkide se jedna velika grana i pade na nju.
Trnje zari u svoju čovjekoliku kćer a latice bijele, kao pahulje se rasuše okolo.

U zemlju, pod stablom ode na vječni počinak svoj.

Bagrem osta da je od svijeta turobnog štiti dok i sam pepelom ne posta.