Lala

Ujutru, kao i godinama prije toga, voljela sam da ustanem i popijem kafu na terasi. Miris jutra koji je pomiješan sa mokrom zemljom i travom, uz prvo sunce koje liječi svakog koga dotakne, davalo mi je snage za taj dan. Zaronjena u svoje misli, pijuckajući još toplu kafu, prekinula me buka.
Ispod moje zgrade, između blokova solitera, nalazila se mala kućica sa baštom.
Obrasla bogumilom, koji su svojim divnim ljubičastim cvjetovima krili trijem i prozore kuće, davala je lijep i topao izgled naspram bežičnih bledunjavih zgrada.
Radnici su izašli iz kamiona za selidbu, a iza njih se parkirao manji plavi auto. Iz njega je izašao sredovječni čovjek, prišao kapiji i uz malo muke i naprezanja, otvorio zapekli katanac na ogradi.
Ušli su u kuću. Dok sam se spremala za posao, nisam mogla da se usredsredim ni na šta drugo. Misli su mi jurišale ka toj kući.
Ko je taj čovjek? Tu već odavno niko ne živi, barem se ja ne sjećam da sam nekog vidjela u zadnjih dvadeset sedam godina.
Na brzinu sam se obukla i izjurila na ulicu.
Prolazivši pored kapije, zastala sam.
Sada se mogao vidjeti trijem. Stari prozori sa braonkastim oknima i škurama, masivna tamma vrata sa zlatnom ručkom. Zaista je odavala eleganciju prošlih vremena.
Na prilazu je stajao onaj isti muškarac, brisao je rukom čelo i pripalio je cigaru.
Gledao je oko sebe, i pogled mu se zadržao na baštu.
Obrasla travom,na gornjoj platformi je stajalo cvijeće, i saksije od bijelog mermera sa suvim listovima.
Njegov pogled je postao tužan, lice u grču. Preko lica mu je kao sijenka prošao veo tuge.
Moja znatiželja mi nije davala mira.
Bez razmišljanja, uhvatila sam se za ručku i u narednom trenutku sam bila na stazi.
Čovjek je prenut iz dubokih misli, stao i uputio značajan pogled.
- Dobar dan, izvolite?
-Dobar dan, zbunjeno odgovorih. Prekorih sebe šta ja uopšte radim tu.
-Da li Vam mogu pomoći? Zapita
- Izvinjavam se na smetnji, i ne zamjerite mojoj slobodi.Ja živim u ovoj zgradi od rođenja i sasvim sam slučajno vidjela kamion ispred kuće. Pa sam iz znatiželje, ovaj... Gutala sam knedle i postiđeno kao nikada u životu, poput djevojčice gledala u svoje cipele.

Čovjek se nasmija, usiljeno i reče :
-Pa komšija nikada ne može da smeta.
Rekoh mu:
-Nisam vas nikada ranije vidjela, niti nekog da živi ovdje. Rekli ste da sada kuća ima novog vlasnika?
Zažalih istog trena što sam to rekla.
Čovjek se trznuo, kao iz sna i malo povišenim tonom reče:
-Zašto vas to zanima?
-Pa, u pravu ste, samo znatiželja i moje zapažanje. Izvinjavam se na smetnji. Krenuh da odem, bijesna na sebe, kad čovjek dobaci:

-Oprostite, ja sam pod pritiskom niste vi krivi. U znak izvinjenja dozolite da vam ispričam priču o vlansiku. Može li?

-Naravno. Uzvratih uz osmjeh.

-Moj otac je kuću sazidao sa mojom majkom. Svaki kamen su zajedno postavljali. Mučili se, uzimali pozajmice, jeli mjesecima istu hranu, ali su uspjeli.
-Mama je jako voljela cvijeće, nasmija se. Otac joj je sa službenog puta donosio razno cvijeće. Međutim, mama je ubrzo nakon porođaja sa mojim bratom oboljela. Zastade, zagrcnuo se.. Nakon par godina srećnog života, držeći nas u neznanju, umrla je. Kao da je nikada nije ni bilo.
Gledao je negdje u daljinu, i nastavi:
Uz žestoku svađaju napustio sam kuću. Nakon toga nisam kročio u nju sve do danas. Tamo u onom uglu, vidiš li?
Pokazao mi je rukom desno.
-Da..?
-Tu je mama sadila lale. Tako se i zvala znaš, Lala..
Nisam ništa rekla
-Nakon njene smrti, godinama je sadio lale. Kada je obolio od Alchajmerove bolesti, stavljen je u dom. Sve do svoje smrti, i uprkos svom zaboravu, gajio je jednu lalu u saksiji. Nikoga nije poznavao, tako su mi rekli. Ali je znao ko je Lala.

-Rekoše mi da je zadnjim dahom, trzajem, grlio tu saksiju i kao da je pjevušio:
"Moja lalo, moj cvijete iz rajske bašte, dolazim ti. Moj mirišljavi anđele, dušo, Lalo..."
Uz osmjeh je napustio ovaj svijet.

-Nakon nekog vremena smo prodali kuću i sada se iseljavamo. Našli smo kupca.

U nijemom i potresenom stanju, stajala sam i slušala ispovjest. Pozdravila sam se i zahvalila. Čovjek se vratio nazad stazom, bacivši opiljak u baštu.
Dugo sam koračala do posla, i samo sam mislila o tome; zar postoji ljubav istrajnija od vremena, jača od boli i veća od smrti?
Prešla sam ulicu, ušla u zgradu gdje je moja kancelarija.
Zar postoji tako nešto?