Sijenka

Damask je ljeti uvijek bio pretopao.
Sunce je visoko na nebu, upeklo, nema daška vazduha. Korito jezera Bakura odavno bi suvo.

Trčao sam koliko me noge nose. Odavno sam bio prošao Jupiterov hram, prečicom uđoh u Al Hamidijin sokak, skrenuh lijevo u ulicu Bab Šarki odmah pored kapele sv. Ananija i izađoh na Midhat Pašin sokak.

U moru dućana i gužvi znao sam kako brzo da dođem do svog brata. Radio sam kao šegrt za njega. Adnan je za razliku od mene, bio sposoban, hrabar, ali vrlo ljutit. Stalno me je tukao, za svaku grešku. Da sam stariji i krupniji ne bi smio tako!
Ali prije nego li sam stigao začu se mujezin sa Onejidske džamije. Trgovci su mirno pošli na podne namaz, uprkos tome što je danas pazarni dan.
Trgovci su došli iz Egipta, Male Azije, ali i sa sjevera. Dosta njih je iz Malule, većinom hrišćani i grko-katolici. Svi su sjedeli u magaze i pili hladni šerbet i ajran.
-Ajase! Ajase! Dolazi ovamo dripče mali! Kožu ću ti odrati! Gdje si se zavukao vaško!

Gotov sam! Sad mi nema pomoći. Kako da mu kažem da sam pratio Nadju do zlatare sa sestrama i krišom virio kako isprobavaju nakit. Ubiće me. Već sam se pomirio sa sigurnom smrću, kad mi sinu ideja. Pa što da mu kažem, onda će biti još gore. Lijepo ću reći da su me opljačkali i gotovo.
-Ajase, zavika, gdje si ti dosad! Zbog tebe sam izgubio veliki posao. Trebalo je samo da doneseš još ibrika i plehova! Zbog ovog mi duguješ dok si živ!
-Adnane, zaustih, izvini, znam da sam zakasnio, ali nisam ja kriv. Znaš, brzo sam razmišljao, mene su ovaj, napali su me i ukrali mi robu...
-Molim? Gdje? Ko?
-Pa tu u ulici..
Čuvši razgovor među braćom, pridružio se Efraim, jevrejski zlatar. Mnogo je volio Ajasa, kao i svu djecu uostalom.
-Šta se desilo momče? Reče sažaljivo.
-Napali su ga, oteli mu robu. Platiće mi ko god da je! Vitlao je pesnicama u vazduhu.
Efraim reče blago :
-Jesi li povrijeđen? Kako se to desilo?
Nisam imao kud. Jedna laž je prethodila drugu, morao sam da nastavim.
-Nisam. Oteli su mi svu robu.
-Da li si vidio napadače? Možeš li da ih prepoznaš?
Dođavola, šta sad Ajase. Dobro, priberi se. Reći ću da je bio samo jedan, nepoznat momak i kraj. Ovaj košmar će se završiti.

-Bio je jedan, ali ga nisam dobro vidio. Nije odavdje.
-Možeš li ga prepoznati? Pita Efraim
Dobro, naći cu nekog koga ne zna niko. Šta se može loše desiti, uostalom, pazarni je dan, ima dosta ljudi. Spazio sam u gomili jednog nepoznatog mladića. Prosto obučen u odrpanoj košulji.
-Eno ga! Pokazah prstom u nadi da će on nestati iz njihovog vidokruga. Ali zla sreća. U trenu je Andnan istrčao iz dućana i pozvao limara Hamzu i slastičara Huda. Pojuriše ka mladiću. Ščepaše ga za vrat i Adnan zaurla:
- Lopov! Lopov!
Momak blijed, preplašen i u čudu, osta nijem.

Nađoše se ispred sudnice zatražiše prijem kod kadije, bacivši nesretnika pravo u ruke stražara.
Uđosmo u sudnicu.
Kadija Ahmed, mlad i obrazovan i prije svega, čuven po pravdoljubivosti, primi ljude.
Prije nego li progovori, pomoli se i potra lice dlanovima.
-Hoću mir. Neka oštećeni da iskaz.
Adnan ispriča moju priču, ubrzo potom pozva i mene. Nisam imao kuda. Otišlo je daleko ali držim se toga, nema nazad.
Uz grč se predstavih i rekoh šta se zbilo. Proklet da sam.

Pozvao je i nesretnika. Reče da se zove Jona, da je sirotan sa majkom, živi u Maluli i prodaje svijeće. Došao je kod uljara po bačve ulja kada ga napadoše, nije stigao ni da se odbrani.

Kadija se nakratko povuče, zatim uđe sa pisarem. I poslije kratke procedure reče :
-Moja presuda je da je Jona nevin i kao obeštećenje dobiće traženo ulje. A tuženi i svjedok neka istupe. Ljudi negodovaše.
-Mir reče.
-Svjedok neka istupi prvi.
Zakoračih, znao sam, obrukao sam porodicu..Gotov sam..
-Ajase, tebi ostavljam savjest kao kaznu. Razmisli dobro. Laž i potvora su grijeh. Zar vrijedi? Neka ti nauk budu narodi drijevni kao opomena. Nestali su bez traga. Nisu vjerovali. Ostavljam ti savjest. Ona je kao sijenka, ne miruje. Na nju Sunce utiče, pa polako nestaje. Opameti se i pouku primi za tvoje bolje Ajase, reče mudri.

Gužva se razminu, Ajas osta sam sa sijenkom da ga prati.