Rimljanin i Skitnica

Život se poput kamena kruni, ali je podnošljiv, mada, moj je meni postao krajnje nepodnošljiv. Sve mi smeta, i ovaj vjetar kad duva- što duva, i ovo sunce kad peče- što peče, i ova kiša kad pada- što pada. Sve mi smeta, a ponajviše, priznajem, samoća. 

Ne znate vi kad se mladost otrgne kako je samo dosadna samoća kad mi je jedini sadrug ova ružna prikaza od mene. Po cijeli dan samo muk i tišina. Jedino što mi ostade od te pobjegulje mladosti jesu sjećanja koja prebiram kao što mati prebira grah po tanjiru, pa kad li naiđe na rđav, baci ga u stranu, al' ja više rđavog imam na pameti, mnogo više jer sam proklet da dugo živim. 

Ne znate vi kako starost priželjkuje smrt, znajući da je izvjesna i pokorno je čeka, ipak se malo uplašimo, no, šta je tu je, mora se. I ona će doći. Ja joj se radujem jer mi je krajnje dosadno, nepodnošljivo dosadno.. 

Jah...-izusti drevni.

***

Ljudske sudbine ne možeš spoznati kao što ne možeš spoznati ni smrt. Taman kad čovjek bi na korak od propasti, ustuknu pa se uzdiže, taman kad bi na putu slave, on opet ustuknu pa propade. Nalik vodi, i čovjek se mijenja, jer voda čega se dotakne, toga oblik i poprimi. Takav bi i ovaj Skitnica. On je svojoj sudbi vješto uzmicao, naživio se kako je htio, ali njegov duh je trošilo vrijeme. U njemu se nastani praznina. 

Nema ničeg goreg od praznine, makoliko se upinjao, ne mogaše je ispuniti. 

Da, gore od starosti je samoća, ali najgore je praznina mladog tijela, a oboje isto hoće, vječno traže svog sadruga da uminu svoj jad. 

***

Vrela ljetnja žega uvijek tjera čovjeka da žuri ne bi li našao kakav hlad. Naša koža ne bi stvorena da trpe sunce. Jedan povisok, bradat čovjek sa torbom preko ramena idaše da sebi nađe jedan. Zaputi se malom neuglednom stazom i spusti se do korita rijeke koja bi odavno suva, ali je most i dalje davao hlad. Izviše njegove glave, mostom prođe stoka ostavljajući za sobom prljež. Čovjek pogleda na sat.

- Podne.

Izvadi iz torbe jednu plastičnu flašu vode i maramu; nakvasi je i prisloni na potiljak i vrat pa ispusti uzdah olakšanja. Nasu vode u dlan pa skvasi kosu a onda krenu da popije gutljaj, kad začu glas, slabašan ali dovoljno jasan:

-Voode...

Čovjek zastade i umiri disanje. Osluškivao je okolo sebe podizavši glavu, mislio je da nije neki seljak što je maloprije prolazio sa stokom. Kad prođe neko vrijeme i ne ču se niti glasa, on otpi gutljaj. Krenuo je da vrati flašu u torbu kad opet začu isti glas, ali ovaj put sasvim sigurno i jasno.

-Vodee..

On se opet okrete i teškom mukom napusti prvobitno mjesto u hladu. Kada je izvidio okolinu, zaključi da mu se možda i pričinilo te odluči da posjedi na jedan kamen i sačeka da prođe vrelina. Volio je prirodu i prijala mu je tišna. Naspram one ljetnje gužve u Herceg Novom koju je mrzio, možda i više nego kiše koje padaju bez prestanka po mjesec dana, ovo je bio pravi raj. Sjećalo ga je na dom. Poodavno nije sjedio u hladu ispod mosta zavaljen na hladan zid dok mu ispod nogu protiče voda. Skicirao je predeo oko sebe i maštao da putuje svijetom, da obiđe sve mostove i rijeke svijeta. Veliki poduhvat za jednog čovjeka, sasvim sigurno nemoguć, ali ova Skitnica kako se nazivao, volio je da mašta. 

Šeretlija bi. 

Dobar bi.

Iz nostalgične magline prenu ga rezak i vrlo dubok glas.

-Vode... naspi mi malo vode na tlo žedan sam...Aqua..

Bacivši torbu u stranu, vukao se po podu unazad, preneražen. Glas nije dolazi izvana, glas je čuo u svojoj glavi. 

Skameni se. Srce mu zalupa jačinom topota stotinu konja koji trče zajedno u krdu.

Skitnica pomisli da je posjednut demonom, jer znao je za te priče još od malena. Poče on da uči naglas sve što je znao i čega se sjetio, zadržavajući pribranost. Uspravi se ohrabren štitom koji je zamislio da je stvorio, jer to će otjerati demona ili šta god to zlo da je.

Kad začu smijeh, isprva prigušen a onda sve jači i glasniji. On pomisli da štit nije pomogao, a možda ga je sunce omamilo pa bunca. 

Više za sebe izusti:

-Bože ti meni pomozi...i razum sačuvaj, bismillah...-čovjek se molio iz straha. To je onaj iskonski strah od nepoznatog i sakrivenog. Taj strah svi nosimo a njegov se sada obznanio.

Blijed i napetih živaca, čovjek stajaše i kao da čeka napad na koji nikako ne može biti spreman.

Utom se glas opet začu:

-Ne plaši se čovječe, nisam niti prikaza niti ono čega se plašiš. Ja sam samo običan starac koji živi dugo, suviše dugo.. Izvini što te uplaših, samo sam bio žedan-odgovori drevni

Čovjek kao da je ispustio težak kamen, i dalje u nevjerici da mu se to dešava, ali sa jedne strane utješen jer, ništa loše mu se ipak neće desiti. U glavi mu je tutnjalo. Lavina pitanja i mogućih odgovora koje je davao sam sebi, odbacivao sopstvene logičke odgovore i ponovo se pitao, ko je to ako nije prikaza..

Odluči da ostavi po strani logiku i zapita piskutavim glasom:

-Ko..khmm- pročisti grlo-Ko si ti ?- zapita

Momenat tišine.

Polako udahnuvši, odgovori drenvni:

-Da bih ti rekao ko sam, moram ti objasniti odakle sam, a da bi ti to bilo jasno, onda moram početi od samoga početka. Ako imaš vremena da me slušaš, kadar sam da ti ispričam. Moj život je moje breme. Ja sam čudo i posljednje zavještenje jednog davnog moćnog carstva.

- Bi li mi dozvolio da pišem tvoju priču, znaš, ja sam putopisac, i tragao sam za nečim... cio život provedoh skitajući se bijelim svijetom, ali osjećam da mi vrijeme polako ističe. Ne znam što mi je, al' me nešto tišti, neka praznina šta li...-reče skitnica. Ako čovjek može da spase život čovjeku, onda i priča može zacijeliti prazninu.

-Naravno, uzmi to pero i piši...-reče drevni.

- Pa da požurim onda- nasmija se Skitnica šeretski. Živnuo je, znao je duboko u sebi da je našao nešto važno, nešto što će ga spasiti, možda...

-Festina lente!

***

-Niti jedno biće na svijetu nije bez svoga tvorca stvoreno. Bez onoga ko mu udahnu dušu, da oblik, namjeru i trajanje. I ja sam takav, samo što ja nisam biće, niti sam živ, ali živim. 

Moja vrsta je stvorena onda kada je prvi čovjek odlučio da zagazi kamen da bi prešao rijeku. Mijenjali smo se kroz vrijeme, uobličavali su nas nekada uspješno nekada ne, da bi postali ovo što smo danas. Ja samo znam da sam stvoren da bih služio ljudima, to je moja namjena i sa tim sam zadovoljan. Ono što mi stvara najveću tugu jeste to što sam ja rođen kada je moj dom postao razoren. Nekada moćno i najveće carstvo, rasparčalo se kao da je kakva stara haljina. Ja nisam spoznao slavu kakvu je imao moj pobratim gore blizu Singidunuma i Taurunuma. Ja na žalost, ne spoznah dobre careve. Ali, slušao sam šapat braće koji su nosile rijeke do mene. 

Čuo sam priče o velikom Nervu, Trajanu, Hadrijanu, Marku Aureliju,.. volio bih da sam rođen tada. Na primjer, mudrog Aurelija bih pitao da me poduči životu i trpljenju, da znam šta je dobro, da znam šta je zlo i kako treba da se živi, ali nisam ga upoznao. Moj stariji pobratim sa Đerdapa koga sazidaše u Trajanovo vrijeme, prenio mi ove riječi koje uvijek ponavljam: 

„Još malo i zaboravićeš na sve. Još malo i sve će zaboraviti na tebe.“

-A sada, da se predstavim; nomen meum est Romanum. Ego romanus pontem. Rođen sam na zalasku sjaja moga naroda. Mada, najprije sam i sam bio gord i ponosit poput legionara. Mišljah tada, mada pogrešno, da je biti dio velike imperije božanski dar, da sam poput legionara moćan i silan. Iliri koji živješe tu, pleme Dokleati, prema meni se odnosiše sa strahom. Bez mene prolaz nije bio moguć, jer ja sam stvoren sa namjerom da spojim Cavtat i Skoder. Kada se samo sjetim koliko sam bio samozadovoljan sobom, svojim svodovima od preko pet metara. Mojoj bjelini smetaše okolna naselja, neugledna i blatnjava. Da nije nas bilo, nikada puta ne bi vidjeli, niti šta je navodnjavanje i čista voda...- i dalje bi pomalo osion drevni.

-A kada si sazidan? Ovo je Nikšićka okolina je li tako? – zapita Skitnica

-Sazidan sam tri vijeka prije negoli se rodio Isus Hrist, poslije čijeg rođenja se poče dijeliti vrijeme. Jeste, ali se tako nije zvalo kada sam se ja rodio. Prvobitno je bio naselje- Anderba. Ali, posle sam bio porušen. Napali su nas oni divljaci, prevejane lisice, Goti. Uletješe sa istoka peko Prevalitanije. Trgovali smo sa njima, od nas su naučili da koriste luk i strijelu, da jašu konje, brojne vojne taktike. Eh, mladi moj, hrani psa da te ujede, i oni nas ujedoše. Njihovom poharom na ovim prostorima, sjaj moje imperije kao da je uminuo. Ovi ostadoše tu. Promijeniše ime naselju u Anagastum. 

-Kakvi su ljudi bili ovdje tada?Pretpostavljam da su te i obnovili ?-upita Skitnica

- Ja ih isprva, ništa nisam razumio, divljački jezik. Od jednog ribara naučih taj njihov jezik. Priznajem, psovao sam svakog od njih kad god su mi prišli. Mrzio sam ih, smatrao sam da su krivi za našu propast. I bi mi drago kad je i njih stigla moja kletva, pa se i oni podijeliše na dva dijela, Ostrogote i Vizigote. Nestaše psi! Šta si me ono pitao? Jesu li me obnovili? Jesu, ali nisu umjeli da ponove prethodni izgled, jer nisu znali da su rimljani stavljali i koziju dlaku dok su me pravili. To su bili graditelji, perfekcionisti. Volio sam nekadašnji izgled koji je odavao snagu i sjaj imperije, a ne kao ovi kasnije što dođoše pa sve zaogrugliše, oni što su od Huna nastali, znaš? Al' o njima će biti priče, požurih sad već, ne zamjeri. – izvini se drevni.

-Ne mari, a znam na koje misliš, nego, što bi dalje?-zapita Skitnica

-Dalje, eee dalje.. Dalje se opet ime mjestu pomijeni u Onogošt. Ovo mjesto je postalo župa. U ta vremena jačala su slovenksa plemena. Nije prošlo dugo, kad su je prispojili srednjovjekovnoj Srbiji u kojoj prije toga Sloveni živješe. Uzdigoše se i raširiše. U Nemanjićevoj državi, Onogošt su posjetili tadašnji kralj Milutin i kasnije car Uroš kako bi vodili pregovore sa Dubrovčanima. Eh, da samo vidiš tu povorku konja i kočoija zlatnih. Sužanj idaše okolo njih i posipaše narod puki novcem. Narod poče da sređuje ono blato po naselju i prljež svud okolo. I mene opraše da ih dočekam prvi, uglancaše mi svaki kamen. Ja se držah ponosito, moji drevni legionari bi se ponosili. 

Kad su mi prišli na pedalj, obojici izustih: 

-Ave salve! Zdravo!

-Kasnije je župa prešla pod vlast Nikole Altomanovića (Vojinovića). Opet, istorija odigra svoju igru. Taman sam se navikao na miran život župe, ali, na ovim prostorima, i to ti ja mogu svjedočiti, mir je samo odmor za naredni nemir.

I ta se kraljevina rasparčala, otimaše se za nju, ali ova župa se pripoji banovini Bosni, kasnije kraljevini. A onda iskoristiše našu župu da zađu dolje do primorja, do Antibarium, tj, današnjeg Bara. 

-A ima li, da kažem, neživih ili živih koji su slični tebi?-zapita, malo posramljen svojim pitanjem koji djelovaše nesigurno, mada iza sebe ima godine i godine iskustva. Ali, ne smijemo mu uzeti za zlo ovu slabost koju je ispoljio sada, jer ko se još može pohvaliti da je pričao sa mostom.

-Ita vero! Da! Bio je most, moj brat, dolje u današnjoj Podgorici, na rijeci Morači. Ali se srušio. Doduše, još ne znam pravi uzrok tome, možda ga je neki bezumnik porušio, ali znam da su ljudi od tog mosta, isto kao i od mene otimali uglačani kamen i ugrađivali ga u svoje kuće. Od njega ne osta skoro ništa. A od živih, to si me pitao, ima. 

Jedini živi svjedok prošlih vremena je Antiqua oliva, Stara maslina, iz Antibariuma. Ona je kao i ja posmatrala ljude kroz vrijeme. Oko nas dvoje se smjenjivalo na stotine i stotine hiemis, zima. Gledali smo propasti mnogih carstava i naroda.Gledali smo ratove i razaranja, a ponajviše glad. Kada bi znao kako je teško gledati nejač koja umire gladna u majčinim skutima. A ljudi misle da će opstati, zaboravljajući da je čim se rode, sasvim izvjesno da će umrijeti. Umjesto da rade dobro, oni se uzohole. Iznova i iznova napadaju jedni druge što strijelama, što kopljima, što mačem, što kundacima, što puškama. Iznova se ova zemlja taloži krvlju. I neka te ne čudi zla kob ovih prostora, to su samo jecaji drevnih duša koji svoje duše ispuštaju. Ovdje nema mira, već samo priprema za naredni nemir. 

Zaćuta drevni.

Skitnica nešto napisa na hartiji, odmahnu glavum, doda drugo. Bilježio je ono što je čuo. Kad završi, upita Rimljanina:

-A je li bogati, kakvi su bili Turci? Osmjehnu se pa doda, e vala bi ovdje pogibje, i to doovde-pa pokaza rukom do čela, al' poslije dosadi narodu pa se združi s njima. Eeee kako se onda bančilo, nijesu oni od rabote narod, no' kad naredi iz Stambola glavešina pa upri, a čim li završe odmah oni na šerbe' niz ma'lu pa uz lulu, dimi. – nasmija se glasno praveći grimasu, imitirajući da suče brke i drži lulu

- Ha, dobro me podsjeti, i mene su ti nazivali Lula ćuprija, jer sam im naličio na lulu. To me je toliko nerviralo, da sam mogao zube bi im polomio! Nazvati jednog Rimljanina lulom je i više nego sramno!- uzviknu drevni

-Kada su prošli Vizantijci i Mlečani, i kada se hrišćanski svijet raskoli na dvije crkve, pojavi se kasnije još jedna mlada vjera- islam. Sobom doneše dah Orijenta. 

“Pacem adfecto, officiosus bellum gero.”

Ove zemlje zauzeše i ostaše dugo. Nakon nemira, zavlada mir. Pa su nicale kasabe, konaci, hamami i male čaršije. Oni su voljeli da žive uz vodu koja je bila njihova potreba, jer tako sam naučio kasnije, za ritualno čišćenje i higijenu. Nicali su akvadukti i mostovi. Jedan za drugim. 

Mostovi su bili malo drugačiji, sa iskrivljenim olucima poput polumjeseca. Bijelii i visoki, i često nepraktični za pješačenje. Tada sazidaše moga pobratima u Baru, aquaduct. Veličanstven bi sa svojih sedamnaest lukova i sedamnaest kamenih stubova. Njegova svrha je drugačija od moje, on je donosio vodu ljudima. Sazidali su svoje bogomolje, džamije, i tu ljudi odlaziše pet puta na dan. Još nisam vidio takvu predanost Tvorcu. A ne pitah te, po govoru vidim da si iz Bosne?-zapita drevni 

-Ja, iz Konjica, od Džumhura rodom, Zulfikar mi je ime– odgovori

-Aaa, hercegovac, a mjesto znam, hladna Neretva. A je li da te pitam, još živ moj stari amicus meus, drug, Ćuprija u Konjicu? Blago njemu, bar mu društvo pravi Junuz-Čauševa džamija, te nije sam, a i po Bosni koliko hoćeš mostova. Znao sam i mostove što zidaše dobri Mehmed paša, negdje poslije 1570 i neke, dosta ih sazida. Stara ćuprija se napati dosta... A kako je onaj Sarajevski Rimski most? Jedan ga pogrešno tako nazva, nevjerujući da Turci mogu napraviti takvu ljepotu. 

-A što bi dalje, pita Skitnica

- I to je carstvo ostaralo, umorilo se od ratovanja, pa polako gubiše snagu. Ovdašni živalj bi borben, vrlo sam cijenio tu njihovu osobinu. Mali teritorijalno ali izuzetno vješti i lukavi ratnici, junaci. Izboriše se oni na kraj sa ovim pridošlicama koje nikad ne prihvatiše za vlast, i ostadoše prepušteni sebi. Tu izniknu jedan kralj, prvi od plemenitog roda, Nikola. I taj dosta mostova sazida. Ima ovdje kod nas Carev most, mlad je i vrlo osion kao i svi Rusi, mada, ni mi Rimljani nismo bolji. Mostovi su odraz karaktera svojih tvoraca.Ovi su naumili da prekinu tradiciju romantičnih mjesečevih mostova, pa ih zamjeniše oštrim lukovima bez ukrasa. 

Vrijeme šerbeta prođe, dođe vrijeme timijana. A za njim ubrzo i novi ratovi. U ta vremena ovdje se mnogo ginulo. 

Istoija se zaista repetitio, ponavlja. Moj narod opet dođe na svoje ognjište, ja priznajem, jedva sam ih dočekao, ali nisu nam dali da se susretnemo, porušiše me i ne dadoše im da me vide. Htjeli su da me oslobode ali ne bi sudbine- zatim drevni zaćuta.

-Znam, ti ratovi ne donesoše ništa dobro nikome... postradasmo, al' ko da nam je malo, pa još navali i glad. U pravu si, nikako da naučimo da se sve ponavlja dokle god ne saperemo krv što nosimo generacijama unazad. 

-Imao bih jedno pitanje za tebe, posljednje- reče Skitnica

-Pitaj-reče Rimljanin

- Jesi li šta naučio do sada? Imaš li želja?

- Ja ne znam do kada ću biti živ, ali, umorio sam se, i dosadno mi je, većinom mi je dosadno, a još kako napraviše ono jezero, i žedan sam, nema moje rijeke da me rashladi. Sve vidjeh, sve čuh. Ja dugo živim i gledam kako se oko mene svijet mijenja, umire i iznova se rađa. A jesam li šta naučio?

Jesam. „Još malo i zaboravićeš na sve. Još malo i sve će zaboraviti na tebe.“

Skitnica spakova papire u torbu i okrete se ka mostu.

-Hvala ti drevni od plemenitog roda hrabrih ratnika, tvoja priča će ići svijetom, postaraću se da je svi čuju!

-Gratias ago!Cura at valeas! Hvala puno! Ostaj mi zdravo! –reče drevni

Rastaše se dva pobratima.

***

U svojoj kasabi koju je volio, Skitnica ubrzo okonča život svoj. Priča o mostu umrije zajedno sa njim. A da li je ispunio prazninu, ne znamo.

Ali znamo da most i dalje stoji čekajući proljeće da mu se vrati rijeka, da se napokon napije vode.