Nijema

Sat je otkucao podne, iz lonca je kipela voda i padala po kuhinjskim pločicama. Držala je u ruci krompir, napola oguljen, a u drugoj nož.
Zagledala se negdje daleko kroz kuhinjski prozor.
Tek kada ju je poprskala vrela voda, postala je svjesna da je odlutala. Brzo je zgrabila krpu, pomakla šerpu sa ringle i dovršila guljenje krompira. Sitno ga je isjekla, dodala povrće, stavila začine i pošla da obavi ostale kućne poslove.
Svaki dan, godinama, nikada nije zakasnila da skuva ručak. Kuća je bila čista, roba ispeglana. Djeca uvijek sita i zadovoljna.
A ona?
Sada će vam ona sama reći, ja ne umijem da prenesem njena osjećanja. Ja sam ipak samo piskaralo, a ovo je njen život.

Uzdahula je duboko, i počela da priča ono što joj je na srcu toliko dugo. -Hoćete da znate moju priču? Mada, ne vidim razlog, živim život kao i na stotine žena u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni, Hrvatskoj, Makedoniji, Albaniji.. Ali ako insistirate, eto, pokušaću da vam predočim sve.

Udadoh se nit' mlada nit' stara, što bi rekli taman na vrijeme.
Voljela sam muža, u stvari, valjda, mislim, družili smo se, bili smo najbolji prijatelji, znali smo satima dugo da pričamo i šetamo ulicama grada. Išli smo u bioskop dok ga nisu srušili skoro negdje, razmjenjivali smo pisma jer tada telefona nije bilo.
Nisam bila nešto posebno lijepa. Nisam išla na fakultet, moradoh da radim. Otac bi bolestan, majka stara. Braća se poženiše i na mene pade teret.
Ne, ne žalim se, mada patim što nisam kasnije nastavila, ali život ide svakim danom dalje, i jednom ispuštena šansa se ne vraća.
Tada je on radio kao mašinovođa, dobra mu je bila plata.

Djecu brzo izrodih. Njih troje. Moji ptići. Kako su samo lijepi da znate! Al svako je dijete za sebe. Jedno je više osjetljivo, drugo hrabrije a opet treće pametnije. A svako na oca liči, crtu moju jednu nemaju. I to mi uze...
Znaš, patila sam što bar jedno ne liči na mene, da znam da je moje, i oni su, al imaju njegovu narav. Stalno se ljute i viču na mene.
Ne bi oni, ptići moji, ali kad su od malena gledali oca koji se na majku dere i obraća ružnim riječima i za najmanju glupost, to u djeci ostavi traga.

Koliko sam suza isplakala. Molila sam da ne čini to pred djecom, da ne slušaju, ućutkivala ga, ali ne glasno samo ono "šššš..." i pokazivala rukom da smanji ton, ali to još više učini da poludi.
Prolazile su godine, moj život je tapkao u mjestu. S početka se i trudih da mu lijepo izgledam kad dođe umoran sa posla, ali kasnije digoh ruke. Zašto bi?
Kao da me i primjećuje? Ja sam ovdje samo na volonterskom radu, ne plaća se osiguranje, ne ide staž. Nemam bolovanja, niti odmora.
Ne pamtim da sam imala dan za sebe, da sam radila nešto što volim, idem nekuda sama, prošetam. Znaš, drugarica nemam, reče on:
- Što će ti? Svaka od njih će ti mozak isprati, zavidne su na ovom što imaš. A svaka od njih neudata, raspuštenica, ljubavnica oženjenom čovjeku. Neću u kuću da ih vidim. Vještice!
Ali ne bi tako, nisu bile takve.. A ja nemadoh kud, zarad mira prestah da izlazim.
Mnogo se ugojih. Garderoba mi sva ista.Široka, bež boje ili bijela. Takav mi je i veš. Takva mi i kuća. Sve jednolično.
Ako me pitaš što ne pođoh da radim? Ja jesam, al nedade
-Što će ti pored mene, ja zarađujem. Hoćeš djeca da ti skitaju ko siročad bez majke u kuću . Da mi navuku neku boleštinu, da se drogiraju? Sjedi kući bolje je!
I ja ostah.
Za sve što trebam pružam ruku ko sirak :Treba mi, daj mi? Imaš li?
To je za ženu teško, nije ako je muž čovjek, al moj ne bijaše takav.
Moja ljubav, il' bar ono što mišljah da je, prođe. Nestade. Ostala sam sama. Bez dodira odgurnuta. Samo riječima koje su me ubijale i hladile. Nije razumio moje suze, a kad zaćutah, ne zapita ni jednom "ženo moja šta je?".
Prolazio je pored mene kao da sam kakva sluškinja u kući, a vremenom ni pogled ne dobih.
Tako sam umrla kao žena. Tako sam prestala da postojim. Bez samopouzdanja, bez osjećaja vrijednosti. Kao kakva uš, kao krpelj svima.
Moja usta više ne rekoše niti jednu riječ. Ja sam zanijemela.
Kad me djeca i pitaju nešto ja kažem:" eto vam oca", jer mrtvi su nijemi, oni ne govore.

Kada vam je život promašen, kada ljubav ne osjećate, kada ste svoje kuće zarobljenik, kada vas onaj sa kim živite ubija svaki dan riječima i hladnoćom, zar može srce opstati?
Eto, ja vam ne rekoh nešto posebno. Život ko život..