Urma

Tijelo mi se grči, rane su počele da gnoje. Širi se vonj oko mene. Taj nesnosni smrad trule kože. Muve su počele sa mnom da se goste.

-Stanite proklete da ste! Još uvijek sam živ! Nisam umro! Odlazite! Mahao je rukom, mršavom, potamnjelom od blata i skorele krvi.

-Zar ovako da skončam? Jadan li je moj kraj. Zar čovjek zaslužuje ovakvu patnju? Vikao je koliko ga grlo nosi, ali se zakašlja. Grlo mu bi suvo, nije pio vodu ko zna od kada.

Kakva je čovjek kreacija, kada i u najvećoj agoniji prkos svoj pokazuje. Zar ne zna da sve biva određeno i da ne može umaći onome što ga sljeduje. Nije svjestan čovjek da ljutnja i srdžba navode na grijeh.

Ni on ne znavaše tad što se sa njim zbiva. Nije znao, a trebao je.

Mučenik ovaj, osorni i ljutiti, izgleda zaboravi što načini jednom. Jednom kada je mlad bio.

U jednom mjestu, manjem, dalekom od grada živjaše skladnim i mirnim životom. Jedinac, samo oca imaše.

Oca je svog volio, trgovca malih kipova i tanjirića od opeke. Želio je kad odraste da posao njegov naslijedi. Jednom je poželio da sam ode na tržnicu i otac se složi.

Prije nego li pođe, otac dobaci:

-Sine, pravedan budi. I prije svega, istinu govori i ne srdi se. Srdžbu svoju u sebi uguši i neka prođe. Progutaj je kao da je urma, kakav med ili vino.

Pođe trgovac naš.

Tržnica onog doba, bi puna ljudi. Tu je bilo prodavaca svile, začina, roblja, nakita. Vrlo ozbiljno pristupi izlaganju robe. Tačno je znao gdje da stavi maleni zeleni kip, a gdje da spusti ukrasni tanjir išaran narandžastom bojom.

Zanesen, naglo se prenu kad vidje rulju na sredini tržnice. Pritrčaše ne bi li vidio šta se zbiva.

Dvojica trgovaca svađaše se oko jedne mazge. Jedan govoraše da je prevaren i da je mazga stara i da će ubrzo crći. Ovaj mu ne dade za pravo.Svi ondašnji trgovci počeše prepirku i tu nastade opšti metež. Naš trgovac se izdvoji iz mase i reče prisutnima:
-Ljudi, nemojmo jedni na druge kletve bacati. Pomozimo jedni drugima, ne stvarajmo jaz međ sobom. Neka se zavađeni pomire i mir neka je među nama. Jedni smo drugima najpreči. Jedni smo drugima lijek.

Ljudi negodovaše, zavađeni se rasrdiše i počeše nesrećnika našeg gađati.On se naljuti i reče:
-Neka ste prokleti, i neka je na vas sav bijes Božiji. Ja sa vama ništa više nemam. Propast vam želim!

Bijesan ode kući. Otac ga sačeka u čudu jer je poranio. Zapita ga zabrinuto:
-Što se desilo sine moj?
Ovaj odbrusi:
-Prokleti da su! Ja im dobro mislih a oni na mene bijes iskališe. Ja sam htio zavađene da mirim, a oni mene kao krvnika kakvog napadoše. Budala sam, eto to sam oče. Nikada više dobro neću nikom činiti!

Zareče se i sudbinu svoju zapečati nesrećnik ovaj naš.
Otac u suzama preklinjaše sina da riječ svoju vrati, ali avaj, kako se riječ može vratiti? Zar se ikad strijela vratila nazad? Zar se ikad list koji otpadne na drvo svoje vrati?
Sin se još više rasrdi pa mu reče:
-Glupi starče! Zar da dovijeka naivan i dobar budem i da me gaze kao da sam uš? A ako li imalo hrabrosti pokažem zar me neće više poštovati? Ja biram da živim bez straha i osjećaja krivice i sažaljenja za druge. Sebi sam najpreči.
Otac sklopi ruke i reče blago:
-Praštaj sine, ne čini riječima sebi zlo.
Naš trgovac kuću napusti i uplakanog oca za sobom ostavi.
U gradu nekom dalekom, on se proču kao nenadmašni trgovac nakita. Jednog dana, običnog, priđe mu žena upravitelja grada. Raspitivaše se za ogrlicu jednu koju naumi da kupi. Kako je on naočit i mlad bio, ona oko na njega svoje baci. Počaše se umiljavati oko njega misleći da će na njenu ljepotu on pokleknuti i ogrlicu joj svoju pokloniti. Ali, on joj reče cijenu a ako neće da plati, da se udalji i ne ometa njegove kupce.
Ženska sujeta povrijeđena bi, te brže bolje osvetu spremi. Mužu svome laž reče i trgovca našeg oklevetaše.

U noći dok svijet spi, njega iz kuće oteše i u pustinji napola mrtvog izubijanog ostaviše.

Polumrtav ležaše ko zna koliko. Sunce ga je peklo i sa tijela kožu gulilo. Oko njega muve se rojile.Ali, tad kao da se probudi iz sna.
Sjeti se da je nepravdu svome ocu načinio. Srce kad je vruće nije svjesno što može učiniti. Riječi tad postanu kao sablja dok se ne stiša oluja. Tad dobri promisle o učinjenom, zapitaju se „ šta mi bi?“ Kad eto milosti oca njegovog, do njega niknu urma iz zemlje i krošnjama svojim ga zakloni. Plodovi padoše oko njega da glad svoju utoli i da se rane zacijele. Suze tekoše niz lice i spraše grijeh njegov.
Srce mu se očisti.
Mučenik se oporavi. U grad se odakle bi izgnan vrati. Ode pravo kod upravitelja grada, i prijem zatraži.
Ovaj se razbjesni jer je živ. Ali, znatiželjan bi pa pristade.
Nesrećnik mu ispriča sve i naposljetku reče:
-Praštam ti jer se i ja o sebi ogriješih.Nepravdu nanjeh nejakom. Suze nejakog i planinu obore. Ali sebi dođoh. Budi u miru. Zbogom.

I u mjesto svoje odluči da pođe. Dugo hodaše tako i nabasa na poznate obrise svoga grada. Srce mu zalupa od sreće. Preplavi ga nostalgija i tuga. Poželio je da nikada nije pošao. Kod jednog seljaka se raspitao za svog oca i za stanovnike grada.
Čovjek mu reče da je otac njegov umro od povrede koju je zadobio pri padu. Ostavljen tako, danima je kopnio. Kada naiđe, sasvim slučajno trgovac i prijatelj mu, bi za njega kasno. Samo je ponavljao:
-Sine, dobri moj sine. Ne srdi se. A ljubavlju svojom uvijek ću te štitit iako u životu ne budem.
I tu dušu svoju ispusti. Tog dana, reče seljak kiša pade, poplavilo je sve, korita rijeka se napuniše i potop nastade. Jedan čovjek reče tad da je za tvojim ocem i nebo zaplakalo.
Nesrećnik ovaj naš gorko zajeca i kosu čupati stade. Bol bi velika, i kao da nešto u njemu puče. Ali taman kada je pomislio da sebi od tuge, život oduzme, reče mu ovaj čovjek dobri:

-Učini ga ponosnim. Imaj djecu i častan budi.
Nesrećnik ovaj tada ozarenog lica reče :
-Da, hoću! A stanovnici grada, šta bi s njima?
-Čovjek duboko uzdahnu i reče :
-Svi do jednog postadoše neprojatelji jedni drugima. Laž i prevara se širi kao kuga. Nema sreće među njima. Postadoše kao životinje jedni drugima. Čovjek glavu spusti i osta u tišini zagledan u pod.
Utom naš ozareni junak odluči da tržnicu posjeti i pokuša ljude da pomiri, kao nekada davno. Ali sada će istrajan biti.
Zaputi se na tržnicu.
Tamo, kao i svakog pazarnog dana, vri od ljudi. Buka, vika, prijetnja oružjem, tuča bi ono što junak naš zateče.
U nevjerici stade oko sebe gledati, tražio je poznata lica. I spazi jednog trgovca starog pa ode do njega.
Pozdravi ga i tobož se za robu poče raspitivati praveći se nevješt. Ovaj uoči šansu i počne najstrašnije lagati samo da robu proda. I taman kad je mislio da je dobro sklopio posao, zadovoljno trljaše ruke, junak naš se predstavi. Čovjek blijed osta.
-Dođavola! Ispadoh glup! A ti me namjerno prevari!
Junak naš reče :
-Polako, ne srdi se. Došao sam da pomognem. U nevolji ste svi. Morate sebi doći dok je vrijeme.
Čovjek odbrusi:
-Molim? Zar smo mi svi budale a samo se ti pametan nađe da nas podučiš! Vrati se u jamu iz koje si izašao, bolje ti je!
Junak naš se ne prepade i zavika:
-Ljudi!
Al’ niko ništa
On opet:
-Ljudi!
Kad stadoše svi odjednom, zagledani u njega, zbunjeni. Ko li je ovaj pitaše se.
Junak šansu uoči, pa brže bolje na sto se pope obližnji i zagalami da ga čuju.
-Ljudi,predstavi se, došao sam da vam pomognem da bi vi swbi sami pomogli.
Dobacivaše mu da je lud i odmahivaše rukom.
Junak nastavi hrabro:
-Prije mnogo godina ja vas prokleh kad sam u srdžbi bio da sreće nemate, jer se naljutih na vas. Al’ sad dođoh da riječ svoju povučem i oproštaj tražim. Pa da nam svima na bolje krene.
Svi smo u grijehu ogrezli, zar ne vidite. Niko od nas dalje ne napredova. U mjestu stadosmo.
Ljudi se komešaše, neki zaurlaše a bogme neki i kamen uzeše da ga u čelo pogode.
U tom kao da se milost spusti sa neba. Snop svijetla koji se nije okom mogao gledati, na junaka našeg pade. Ljudi u čudu stajaše. Junak naš, ljubavlju bi preplavljen i od grijeha očišćen.
Uzdahnu i reče :
-Eto, ogriješio sam se o sebe, o vas, o mog oca, tu zastade, pa nastavi, al’ svaki od nas ima pravo na pokajanje i na novu priliku. Pouku moju uzmite. Pa neka nam svima život lijepo krene.
Ljudi spustiše ruke do tijela, glave obriše i do jednog zaustiše:
-I mi se grijehu odadosmo, kao da je kakvo slatko rajsko voće, al’ uvidjesmo svoje greške i riječ dajemo da ćemo od sada pravedni biti.
I tako i bi. Svi do jednog riječ svoju održaše.
A junak naš?
On zajedno sa sinovima svojim trgovcem najvećim na svijetu postade. A otac njegov blažaše se u miloati i sa ljubavlju na njih gledaše dok je svijeta i daha njihovog.