Ugalj

Rodio sam se kao i većina, uz bol. Majka ga je osjećala, valjda kao i svaka druga.
Nisam ni otvorio oči a život me je onako golog, već spremio na trpljenje. 

Zaplakah. 

Zar sa suzama započinje život? Ili je to plač duše koji nagovještava buduća trpljenja i jad.
I onda nova bol odrastanja. Da bi nešto raslo i razvilo se, zar mora trpjeti bol?
I kad sam pomislio da je kraj jadu, gledao sam kako ljudi oko mene nestaju, nema ih više.

Nisam ni mislio o tome toliko dok nisam držao grumen zemlje, crn kao ugalj koji sam bio naumio da bacim na majčin grob.

Zar ona koja me uz bol rodi ode zauvijek da bih ja živeo? Kakva je to svrha života, pitao sam se. 

***
Crna zemlja kao ugalj. Crna i hladna. Guta neživo a opet da živo. Iz mraka svjetlost nađe svoj put.

Ali čemu crna boja? 

Gledam ovog starog slugu Božijeg. Crna odora valjda prikladna zbog povoda.
Gledam ga, mirno i krotko ponavlja napamet naučeno.

Servus Dei, božiji Sluga, Abdullah,Obadija kako god da ga zovu i gdje god da živi, isto bi bilo. Život se nastavlja i teče, on ide svojim novim dužnostima. A šta ću ja?

Bacih onaj grumen zemlje.

Gledam utabanu zemlju koja je progutala do juče živućeg čovjeka.
***
"Zemlja zemlji..."
Izgleda da je to krug koji nastavlja da se vrti, koga ne zanimaju naše suze ili tuga. Živimo a znamo da ćemo umrijeti, samo ne znamo kada. Opstajemo svaki dan slučajno ili zato što tako treba.
Da li je to neka igra u kojoj smo mi lutke, potrošna roba ili nešto mora nestati da bi nastalo drugo.
.
Otišao sam odatle. Sam. 

***

Ostavila me da se snalazim bez nje. Dala mi je smisao života ali ne i sve odgovore. Njih je ponijela sa sobom. 
I ja ću prahom postati i poslije mene će život dolaziti, a sjećanje na mene će vremenom izblijediti. 

Tako sam bio, živio i nestao zauvijek.
Mada, sada mi je svejedno.