Misli
Ovih drugih je mnogo manje, da, skoro pa da ih i nemam.
Nekako, u životu je više ovih prvih, barem meni. Pritiskaju mi dušu i lome srce, psihu, igraju se sa mnom. One su moj tamničar. Taman kada pomislim:
-Eto meni sreće napokon, moj tamničar me ščepa za vrat i baci nazad u kavez.
-Nema tebi slobode! Ko te je to slagao da možeš biti srećna? Naivna mala djevojčica- grohotom se smije pa se podrugljivo našali:
-Ti stvarno misliš da možeš pobjeći odavde? Jao, a sada ćeš zaplakati zar ne? Nema tate i mame da ti pomognu ovdje-nastavlja svoj cinični smijeh.
Tačno, ne može niko pomoći srcu koje boluje, iako je moje ni ja mu ne mogu pomoći.
...........
Kako pronaći izlaz iz bezumlja ništavnosti i straha, pokušavala sam vjerujte mi, pokušavala, ali bezuspješno.
Mislila sam, ljubav će mi pomoći ali i ona se sama nekako zagubi po džepovima života.
Ako ljubav drugog ljudskog bića, to drugo parče mesa i malo krvi ne može otrgnuti mene od svojih misli, ko onda može?
Da mi je da nađem taj izvor sreće da sa njega popijem bar kaplju vode, mislim da bih je životom platila, ali ne može.
Ne da tamničar.
Lakovjerno uzimamo život misleći da smo toliko lukavi da ga živimo a on nam se samo smije; baca nam brige, zlo, nepravde i tugu u lice kao što djeca bacaju kamenčiće u vodu.
Mene je svaki pogodio i svaki me zabolio; još imam modrice -gledaj!
Vidiš te fleke, tamne i natekle, pogledaj ne skreći glavu sa mog tijela! Vidi!
Je l' da da nije prijatno? Nije ni meni bilo, a život i dalje gađa i smije se. Proklet da je!
Opsovala bih ga najstrašnije jer je svemu kriv, al njega nekako baš briga za to.
Je l' da da boli kad se čovjek do kraja ogoli? Boli hladnoća nagog tijela kao što novorođenče boli prvi uzdah.
Boli jer nema te kože koja me može utopliti niti garderobe, grijanja, nema, ne postoji.
.....
Evo ga tamničar moj!
-Šta je, opet dolaziš da me mučiš?
-Da-smije se.
- Gad.
Comments
Post a Comment