Prćija
Ne valja požurivati sudbinu. Ona ide svojim tokom, uvijek dalje.
Čovjek, parče mesa na rođenju, lešina na kraju, šta on može uraditi da je promijeni, ako nije u stanju da promijeni sebe?
Čovjek, parče mesa na rođenju, lešina na kraju, šta on može uraditi da je promijeni, ako nije u stanju da promijeni sebe?
Gordo li samo korača taj homo sapiens, misli ima pravo da gospodari životom, smrću. Misli da je vlasnik Svijeta.
A nekada, malo mu je i ovaj, on bi više, dalje.
Pa sudbina opet uzvrati tom gordom lešinaru; čovjeku.
Iako ima mnogo krvi na rukama, iako griješi, i dalje misli da je sve podređeno njemu.
Odakle ta oholost? Da li je ona grijeh, kušnja ili pak kazna koja nas neminovno vodi u propast?
A nekada, malo mu je i ovaj, on bi više, dalje.
Pa sudbina opet uzvrati tom gordom lešinaru; čovjeku.
Iako ima mnogo krvi na rukama, iako griješi, i dalje misli da je sve podređeno njemu.
Odakle ta oholost? Da li je ona grijeh, kušnja ili pak kazna koja nas neminovno vodi u propast?
Iz oholosti sve proizilazi.
Ali kao da je tom stvoru malo pa se još i osili i postane pohlepan. Sve mu je malo. Kao onom caru željnom zlata..
A ja znam jednog oholog i pohlepnog. Znam, malo je reći da znam, ja sam taj.
Da bi ste me upoznali moram vam reći svoju stranu priče, ali, bojim se.
Znam ja kuda će vaše misli ići. Svaki od vas će me opsovati, reći će:
-Pih, i ovo se čovjekom zove?
U pravu ste, ali nisam ja kriv.Nisam.
Valjda jer sam tako odrastao. Otac je napustio majku a mama... Ona je bila bolesna, znate,živci, ludilo. Često su nam dolazili bijeli mantili u kuću. Nekada je nije bilo po dva mjeseca. A ja sam ostajao na milost komšiluku.
Kako mi je svaki zalogaj hleba bio gorak.
Ali kao da je tom stvoru malo pa se još i osili i postane pohlepan. Sve mu je malo. Kao onom caru željnom zlata..
A ja znam jednog oholog i pohlepnog. Znam, malo je reći da znam, ja sam taj.
Da bi ste me upoznali moram vam reći svoju stranu priče, ali, bojim se.
Znam ja kuda će vaše misli ići. Svaki od vas će me opsovati, reći će:
-Pih, i ovo se čovjekom zove?
U pravu ste, ali nisam ja kriv.Nisam.
Valjda jer sam tako odrastao. Otac je napustio majku a mama... Ona je bila bolesna, znate,živci, ludilo. Često su nam dolazili bijeli mantili u kuću. Nekada je nije bilo po dva mjeseca. A ja sam ostajao na milost komšiluku.
Kako mi je svaki zalogaj hleba bio gorak.
U početku su me žalili, tetošili mi ali navikoše se da je majka često odsutna pa sam im postao smetnja. A na kraju sam morao da vratim tu dobrotu jer vode računa o meni.
Da, ako se pod njihovom dobrotom smatraju batine, glad, izrabljivanje.
Da, ako se pod njihovom dobrotom smatraju batine, glad, izrabljivanje.
Imao sam jedanaest godina kada sam pobjegao iz tog košmara.
Nisam ni znao gdje bih, samo sam išao pravo.
Krio sam se. Mislio sam doći će po mene ti vragovi. Kastige.
Izbjegavao sam sva poznata mjesta.
Danju je bilo lakše. Nekad bi mi neki čovjek dao pola svog sendviča, nekada neka djevojčica komad pite, ili zalogaj voća.
Danju je bilo lakše jer sam se igrao u parku sa djecom koja su došla iz škole.
Ali noć..
Noć je bila moj pakao. Ne samo što nisam znao gdje bih zaspao već sam se plašio da me neko ne povrijedi. Izbjegavao sam ljude, njihove poglede. Naučio sam da budem neprimjetan.
Katkad bih prošao pored nečije kuće i zastao pored ograde. Posmatrao sam.
Gledao sam te porodice koje žustro raspravljaju za stolom. Smiju se. Djeca se gurkaju među sobom. Nekada plaču jer im se ne sviđa to što ima za pojesti.
Tada mi na pamet padne mama.
Misli li na mene, barem ponekad? Ne mora stalno, ali eto. Sjeti li se nekada da ima mene? Ili je njen um zauvijek zarobljen u kandžama ludila. Volim je iako joj nema spasa. A sve bih dao samo jednom da me zovne "sine", možda i da me pomiluje po kosi. Eto, samo to.
Moj san se nikada nije ostvario. Mada, život me odnio dalje.
Da bih preživio skupljao sam gume i nosio ih vulkanizeru. Plaćali su slabo ali dovoljno da imam za par dana.
Odrastao sam bez prijatelja.
Valjda jer nisam vjerovao nikom. Živio sam sam u maloj sobici koja nije imala ništa osim kreveta, komode, stola i stolice. Navikao sam na samoću ali sam se bojao da spavam. Uvijek sam sanjao da me otimaju oni vragovi.
A samo nekada sam sanjao mamu. Dolazila mi je u san, da me poljubi. Nekada je plakala jer sam daleko od nje i ne može da dođe, zvala me .
Nisam ni znao gdje bih, samo sam išao pravo.
Krio sam se. Mislio sam doći će po mene ti vragovi. Kastige.
Izbjegavao sam sva poznata mjesta.
Danju je bilo lakše. Nekad bi mi neki čovjek dao pola svog sendviča, nekada neka djevojčica komad pite, ili zalogaj voća.
Danju je bilo lakše jer sam se igrao u parku sa djecom koja su došla iz škole.
Ali noć..
Noć je bila moj pakao. Ne samo što nisam znao gdje bih zaspao već sam se plašio da me neko ne povrijedi. Izbjegavao sam ljude, njihove poglede. Naučio sam da budem neprimjetan.
Katkad bih prošao pored nečije kuće i zastao pored ograde. Posmatrao sam.
Gledao sam te porodice koje žustro raspravljaju za stolom. Smiju se. Djeca se gurkaju među sobom. Nekada plaču jer im se ne sviđa to što ima za pojesti.
Tada mi na pamet padne mama.
Misli li na mene, barem ponekad? Ne mora stalno, ali eto. Sjeti li se nekada da ima mene? Ili je njen um zauvijek zarobljen u kandžama ludila. Volim je iako joj nema spasa. A sve bih dao samo jednom da me zovne "sine", možda i da me pomiluje po kosi. Eto, samo to.
Moj san se nikada nije ostvario. Mada, život me odnio dalje.
Da bih preživio skupljao sam gume i nosio ih vulkanizeru. Plaćali su slabo ali dovoljno da imam za par dana.
Odrastao sam bez prijatelja.
Valjda jer nisam vjerovao nikom. Živio sam sam u maloj sobici koja nije imala ništa osim kreveta, komode, stola i stolice. Navikao sam na samoću ali sam se bojao da spavam. Uvijek sam sanjao da me otimaju oni vragovi.
A samo nekada sam sanjao mamu. Dolazila mi je u san, da me poljubi. Nekada je plakala jer sam daleko od nje i ne može da dođe, zvala me .
Nisam se obrazovao ali sam uvijek znao lijepo da govorim. Pogotovo sa ženama, tu sam bio vrlo uspješan. Visok, plavih očiju, krupan i mišićav. Često su me zvale k sebi. Većinom udate.
Uživao sam, kao i svaki drugi muškarac.
Naučio sam tri svjetska jezika od jedne udovice. I odlučio sam da
Uživao sam, kao i svaki drugi muškarac.
Naučio sam tri svjetska jezika od jedne udovice. I odlučio sam da
Tamo me nisu poznavali pa sam stvorio sliku o sebi da sam vrlo sposoban momak.
Zaposlio sam se kao prodavac preko dana. Noću sam posjećivao kazino na ćošku. Volio sam rizik. Volio sam taj svoj poriv.
Što sam više novca stavljao u aparat to sam više gubio, ali sa namerom da uvijek uzmem više. I bilo je tako.
Obogatio sam se, ali mi je postalo malo. Želio sam da pripadam većem društvu. Da postanem klasa, elita.
A kako to da uradim?
....
-Ma slušaj šta ti kažem, puna je love. Šta te briga, zatvori oči. Smijao se poput majmuna. Valjda jer je ličio na šimpanzu.
-Nema šanse!- vikao sam
-Ma ajde, nije ti prvi put da si zbog novca sa ženama.-podbadao me je
-Ali neću da se vraćam nazad. Otišao sam od kuće. Nema šanse.
-Dobro, ali zar ne želiš da se vratiš kao bogataš i tako zatvoriš labrnje tim skotovoma?- pitao me
Razmišljao sam.
Odlučio sam da se vratim. Ali ne bilo kako. Morao sam da kupim dobar auto i odijela. Dobar sat.
Dok sam kupovao kartu, prožimala me neka zebnja.
Valjda čovjek gdje god da pođe, vuče ga dom. Ali, mene nije vuklo. Nisam želio nazad. Kako li sam sebe uvalio u ovo?
U luci, onakvu kakvu je i pamtim, čekalo je dosta ljudi. Mene nije čekao niko.
Isti vazduh, isto sunce.
Dok sam čekao auto, popričao sam sa lučkim radnikom. Dosta se toga zbilo u ovom gradu. Novi ljudi, nova politika.
Nisam htio da pođem u stari kraj. Iznajmio sam sobu u hotelu na par dana.
Došlo je vrijeme da pozovem oca djevojke koju ću oženiti. Valjda da se vidimo prije svadbe, kako red nalaže.
Nije mi se išlo, ali morao sam.
Novac, samo sam o tome mislio.
Istrpi je godinu dana i kraj.
.....
Otac, krupan velike glave, domaćin. Ali čim sam ga vidio znao sam koja je to fela. Ni malo naivan čovjek. Mutan, sa još mutnijom prošlošću. Mi slični se odmah prepoznamo. Rekao bih da je i on isto mislio za mene.
Upoznao sam ženu, priprosta neuka žena ali nasmijana. Izrodila je dosta djece.
Kuća je bila velika, enterijer je djelovao skupocen. Znate one ljude koji skupljaju slike jer su skupe, a knjige po policama jer se boje slažu sa ostalim ukrasima, ovo je jedna takva kuća.
-Ala sam se uvalio, pravo mondeno društvo, nasmijah se.
Dok sam kupovao kartu, prožimala me neka zebnja.
Valjda čovjek gdje god da pođe, vuče ga dom. Ali, mene nije vuklo. Nisam želio nazad. Kako li sam sebe uvalio u ovo?
U luci, onakvu kakvu je i pamtim, čekalo je dosta ljudi. Mene nije čekao niko.
Isti vazduh, isto sunce.
Dok sam čekao auto, popričao sam sa lučkim radnikom. Dosta se toga zbilo u ovom gradu. Novi ljudi, nova politika.
Nisam htio da pođem u stari kraj. Iznajmio sam sobu u hotelu na par dana.
Došlo je vrijeme da pozovem oca djevojke koju ću oženiti. Valjda da se vidimo prije svadbe, kako red nalaže.
Nije mi se išlo, ali morao sam.
Novac, samo sam o tome mislio.
Istrpi je godinu dana i kraj.
.....
Otac, krupan velike glave, domaćin. Ali čim sam ga vidio znao sam koja je to fela. Ni malo naivan čovjek. Mutan, sa još mutnijom prošlošću. Mi slični se odmah prepoznamo. Rekao bih da je i on isto mislio za mene.
Upoznao sam ženu, priprosta neuka žena ali nasmijana. Izrodila je dosta djece.
Kuća je bila velika, enterijer je djelovao skupocen. Znate one ljude koji skupljaju slike jer su skupe, a knjige po policama jer se boje slažu sa ostalim ukrasima, ovo je jedna takva kuća.
-Ala sam se uvalio, pravo mondeno društvo, nasmijah se.
Nakon protokola i dosadne priče red je bio da upoznam buduću gospođu.
Izašla je sa tacnom u ruci i nosila kafe.
Pažljivo sam je posmatrao. Nije bila lijepa, a ni mlada. Nekako obična, mutava i sramežljiva.
........
-Uzimam. Rekao sam glasno a u sebi samo što nisam zaplakao od muke. Zar ovu spodobu da gledam pored sebe? Mada, ubrzo je zveckanje novca razminulo te moje crne misli.
.........
Došli smo kući. Znam, reći ćete da dam skot, neću čak ni da se branim.
Nismo se ni skinuli a ja sam rekao da ćemo završiti obaveze prve bračne noći a nakon toga će spavati u svojoj sobi. Da me ne pita gdje idem i da mi da na raspolaganje novac koji će uzimati od oca. On mora da me uvede u svoje poslove i društvo a ona ako zucne, rekao sam da ću joj razbiti svaku kost u tijelu.
Izašla je sa tacnom u ruci i nosila kafe.
Pažljivo sam je posmatrao. Nije bila lijepa, a ni mlada. Nekako obična, mutava i sramežljiva.
........
-Uzimam. Rekao sam glasno a u sebi samo što nisam zaplakao od muke. Zar ovu spodobu da gledam pored sebe? Mada, ubrzo je zveckanje novca razminulo te moje crne misli.
.........
Došli smo kući. Znam, reći ćete da dam skot, neću čak ni da se branim.
Nismo se ni skinuli a ja sam rekao da ćemo završiti obaveze prve bračne noći a nakon toga će spavati u svojoj sobi. Da me ne pita gdje idem i da mi da na raspolaganje novac koji će uzimati od oca. On mora da me uvede u svoje poslove i društvo a ona ako zucne, rekao sam da ću joj razbiti svaku kost u tijelu.
Malo je reći da je odnos bio mučan. Što meni jer jer nesnošljivo ružna, što njoj jer je plakala zbog mojih riječi.
Jadnica, ostala je trudna. Ni u ludilu nisam htio da imam djecu sa njom. Kada mi je to saopštila, još uvijek onako zaljubljena uz pritajenu i tihu nadu da ću se obradovati i da ćemo biti porodica, slomi se kad joj rekoh da skloni dijete.
Skloni, i sad se pitam otkud taj izraz "skloni"? To nije stvar pa da se skloni, živi je stvor. Ali mi muškarci smo drugačiji.
Žena voli svoje dijete ma od koga da je i kako god da je začeto, muškarac ne. Ako ne voli ženu, ako je prisiljen da je oženi, ne voli ni to dijete. Ne zato što osjeća mržnju, dijete nije krivo, već zato što ga podsjeća na svoju grešku.
Greška, to je bila ta beba. Insistirao sam i nisam želio da čujem za to, dok ona nije učinila ono što samo majka može da bi zaštitila nerođeno čedo.
Pala je na koljena pod moje noge, obuhvatila me obijema rukama i prislonila čelo na moje kućne papuče. Tek tada sam vidio kako je mala i mršava.
-Preklinjem te kao što niko nikog nije. Bog mi je svjedok da te volim iako sam za tebe samo komad namještaja. Učiniću sve što želiš ali mi ga ostavi. Ostavi mi dijete. Jecajući i grcajući dodade:
-Uzmi sve što imamo, daće otac sve. I zemlju dodade glasnije, i kuću i radnje. Sve zarad mene i djeteta.
Pogleda me prvi put u oči, ta mala žena.
Strah nije bio u njenim očima, uprkos svim suzama i slinavom licu. Odgurnuh je nogom od sebe.
Pala je na naslon fotelje, zajeca.
Držala se za stomak neko vrijeme čvrsto, pa onako još žustrije doda:
-Daću ti sav novac što sam donijela u prćiju i sav nakit koji dobih, haljine. Je li malo ?
Dodah:
-Znači, stavila si cijenu na dijete? Mala mišice pogledaj se na šta ličiš. Gadi mi se svaki dan kada moram da vidim tvoje mišije lice. Ali lukava si ti. Udala si se jer te niko nije htio, a sad kad si začela, sad bi da ucjenjuješ. Jeste li to porodično odlučili da se sa mnom poigrate?
Pozovi oca da dođe.
.......
Pa taste bićeš deda, dodah podrugljivo, ali, ne raduj se prije vremena. Život tvoje ćerke i tog derišta zavisi samo od mene. Pa je došlo vrijeme da se pregovara dragi taste.
Dadoh mu papir u kome piše da sam ja vlasnik svega.
Bio je u šoku. Psovao me, prijetio da će me ubiti, ali kako mu zadah dobar udarac u bradu, stari pokleknu i pade.
Nije imao kud, dade sve. Ona je nosila svoju prćiju. Otvori je, a unutra novac i nakit.
Pogledah i izbrojah sve.
Bilo je to dosta para i nakita, većina se može prodati.Naredih im da odu iz kuće. Nisu stigli ni da se obuku.
Proklinjali su me svi osim nje.
Ona je izašla poslednja.
Držeći se za stomak reče uz osmjeh:
-Hvala.
Jadnica, ostala je trudna. Ni u ludilu nisam htio da imam djecu sa njom. Kada mi je to saopštila, još uvijek onako zaljubljena uz pritajenu i tihu nadu da ću se obradovati i da ćemo biti porodica, slomi se kad joj rekoh da skloni dijete.
Skloni, i sad se pitam otkud taj izraz "skloni"? To nije stvar pa da se skloni, živi je stvor. Ali mi muškarci smo drugačiji.
Žena voli svoje dijete ma od koga da je i kako god da je začeto, muškarac ne. Ako ne voli ženu, ako je prisiljen da je oženi, ne voli ni to dijete. Ne zato što osjeća mržnju, dijete nije krivo, već zato što ga podsjeća na svoju grešku.
Greška, to je bila ta beba. Insistirao sam i nisam želio da čujem za to, dok ona nije učinila ono što samo majka može da bi zaštitila nerođeno čedo.
Pala je na koljena pod moje noge, obuhvatila me obijema rukama i prislonila čelo na moje kućne papuče. Tek tada sam vidio kako je mala i mršava.
-Preklinjem te kao što niko nikog nije. Bog mi je svjedok da te volim iako sam za tebe samo komad namještaja. Učiniću sve što želiš ali mi ga ostavi. Ostavi mi dijete. Jecajući i grcajući dodade:
-Uzmi sve što imamo, daće otac sve. I zemlju dodade glasnije, i kuću i radnje. Sve zarad mene i djeteta.
Pogleda me prvi put u oči, ta mala žena.
Strah nije bio u njenim očima, uprkos svim suzama i slinavom licu. Odgurnuh je nogom od sebe.
Pala je na naslon fotelje, zajeca.
Držala se za stomak neko vrijeme čvrsto, pa onako još žustrije doda:
-Daću ti sav novac što sam donijela u prćiju i sav nakit koji dobih, haljine. Je li malo ?
Dodah:
-Znači, stavila si cijenu na dijete? Mala mišice pogledaj se na šta ličiš. Gadi mi se svaki dan kada moram da vidim tvoje mišije lice. Ali lukava si ti. Udala si se jer te niko nije htio, a sad kad si začela, sad bi da ucjenjuješ. Jeste li to porodično odlučili da se sa mnom poigrate?
Pozovi oca da dođe.
.......
Pa taste bićeš deda, dodah podrugljivo, ali, ne raduj se prije vremena. Život tvoje ćerke i tog derišta zavisi samo od mene. Pa je došlo vrijeme da se pregovara dragi taste.
Dadoh mu papir u kome piše da sam ja vlasnik svega.
Bio je u šoku. Psovao me, prijetio da će me ubiti, ali kako mu zadah dobar udarac u bradu, stari pokleknu i pade.
Nije imao kud, dade sve. Ona je nosila svoju prćiju. Otvori je, a unutra novac i nakit.
Pogledah i izbrojah sve.
Bilo je to dosta para i nakita, većina se može prodati.Naredih im da odu iz kuće. Nisu stigli ni da se obuku.
Proklinjali su me svi osim nje.
Ona je izašla poslednja.
Držeći se za stomak reče uz osmjeh:
-Hvala.
Pođoše a ja ostah da presabiram i da pišem.
Nisam razmišljao o njima. Iako su svi znali šta se desilo, ljudi su se plašili i da me pogledaju. Za njih sa bio sami vrag.
Nisam se ni trudio da promijenim sliku.
Putovao sam, trošio novac na žene i kocku.
Nisam razmišljao o njima. Iako su svi znali šta se desilo, ljudi su se plašili i da me pogledaju. Za njih sa bio sami vrag.
Nisam se ni trudio da promijenim sliku.
Putovao sam, trošio novac na žene i kocku.
Uživao sam
u svom životu. Radnje su radile dobro i nisam brinuo.
Ali pod starost ostah sam. Nekako me stiskalo u grudima, neka tegoba. Niti jedan doktor nije mogao da nađe lijek. Probao sam sve.
Doktor, stranac, reče da nađem društvo, da ne budem sam. Ja dadoh oglas. Brojni su dolazili ali mi je samo jedan momak zapao za oko. Crn, visok i mršav. Nije se smijao i gledao je uvijek pravo u oči.
Zbližili smo se. Postao mi je drag. Jedne noći smo pili kafu i on reče:
-Gospodine, imam nešto za vas. Iz pantalona straga, izvadi pištolj. Crn i mali. Stavi ga na sto.
-Stari, došlo vrijeme da se plati ceh.
Bio sam u šoku. Zar je on...
-Ti si..zamuckivah.
-Jesam. A sad evo papiri a kad potpišeš pomoći ću ti da skončaš svoj život matori, nasmija se ledeno.
Drhtavom rukom potpisah.Gledao sam ga bez treptanja. Kako je samo lijep. Zaustih da kažem sine, on me udari po licu i prisloni pištolj.
-Sudbina je čudna stari. Moj život je imao cijenu, sada ga ima tvoj.
Tvoja najveća greška je bila što si me ostavio u životu. Sada ja tvoj život uzimam, i vraćam ono što si oteo mojoj majci koja te je voljela do zadnjeg daha.
-Ona je mrtva? rekoh tiho
-Jeste, do kraja je ostala vijerna skotu i ološu koji je uništio njen život. Sada može da odmori jer je pravda stigla đavola.
..........
Samo je tama i muk oko mene.
Vrlo je hladno ovdje.
Nešto me pritiska u grudima, neka tegoba. Nikako da prođe, znate li šta mi je?
..........
Ali pod starost ostah sam. Nekako me stiskalo u grudima, neka tegoba. Niti jedan doktor nije mogao da nađe lijek. Probao sam sve.
Doktor, stranac, reče da nađem društvo, da ne budem sam. Ja dadoh oglas. Brojni su dolazili ali mi je samo jedan momak zapao za oko. Crn, visok i mršav. Nije se smijao i gledao je uvijek pravo u oči.
Zbližili smo se. Postao mi je drag. Jedne noći smo pili kafu i on reče:
-Gospodine, imam nešto za vas. Iz pantalona straga, izvadi pištolj. Crn i mali. Stavi ga na sto.
-Stari, došlo vrijeme da se plati ceh.
Bio sam u šoku. Zar je on...
-Ti si..zamuckivah.
-Jesam. A sad evo papiri a kad potpišeš pomoći ću ti da skončaš svoj život matori, nasmija se ledeno.
Drhtavom rukom potpisah.Gledao sam ga bez treptanja. Kako je samo lijep. Zaustih da kažem sine, on me udari po licu i prisloni pištolj.
-Sudbina je čudna stari. Moj život je imao cijenu, sada ga ima tvoj.
Tvoja najveća greška je bila što si me ostavio u životu. Sada ja tvoj život uzimam, i vraćam ono što si oteo mojoj majci koja te je voljela do zadnjeg daha.
-Ona je mrtva? rekoh tiho
-Jeste, do kraja je ostala vijerna skotu i ološu koji je uništio njen život. Sada može da odmori jer je pravda stigla đavola.
..........
Samo je tama i muk oko mene.
Vrlo je hladno ovdje.
Nešto me pritiska u grudima, neka tegoba. Nikako da prođe, znate li šta mi je?
..........
Comments
Post a Comment