Zanat
-Ćao, naravno da sam slobodna, može li u 10:30, kasnije moram na posao, odgovara li ti? Važi, vidimo se onda sjutra-spušta slušalicu
-Super, pomislila je, sada ću moći malom da kupim nove patike. Skupila sam dovoljno, ostaće mi i za onaj štof. -Mama, rekao je trener da moram da platim do desetog, inače neću imati novu trenerku i dres-tihim glasom reče djevojčica.
Srednjeg rasta, smeđe kose ničim posebnog izgleda, možda u gomili trinaestogodišnjih djevojčica, nju niko ne bi zapazio, ali onom ko zaista gleda ljude itekako bi bila zapažena. Nije kao druge djevojčice, ne. Ona je starija od njih. Njen život ju je natjerao da prije vremena preuzme ulogu druge majke u kući.
Nema ničeg tužnijeg od djeteta koje je prijevremeno ostarilo. Njihove oči nisu žive, one su umorne. U njima je sijenka, tamna iza koje se kriju brojne noći provedene plačući, tiho dok se jastuk natapa.
Da mama ne čuje...
Takva djeca su puna ljubavi, ali i sjete. Nemaju želja jer se ustručavaju da traže, da za nešto mole. Znaju da nema.
Ne zna se kome je teže, njoj jer zna da je nemoćna, djetetu jer zna da ne može.
Oboje oblije stid i sram zbog toga.
-Super, pomislila je, sada ću moći malom da kupim nove patike. Skupila sam dovoljno, ostaće mi i za onaj štof. -Mama, rekao je trener da moram da platim do desetog, inače neću imati novu trenerku i dres-tihim glasom reče djevojčica.
Srednjeg rasta, smeđe kose ničim posebnog izgleda, možda u gomili trinaestogodišnjih djevojčica, nju niko ne bi zapazio, ali onom ko zaista gleda ljude itekako bi bila zapažena. Nije kao druge djevojčice, ne. Ona je starija od njih. Njen život ju je natjerao da prije vremena preuzme ulogu druge majke u kući.
Nema ničeg tužnijeg od djeteta koje je prijevremeno ostarilo. Njihove oči nisu žive, one su umorne. U njima je sijenka, tamna iza koje se kriju brojne noći provedene plačući, tiho dok se jastuk natapa.
Da mama ne čuje...
Takva djeca su puna ljubavi, ali i sjete. Nemaju želja jer se ustručavaju da traže, da za nešto mole. Znaju da nema.
Ne zna se kome je teže, njoj jer zna da je nemoćna, djetetu jer zna da ne može.
Oboje oblije stid i sram zbog toga.
Šta majka tada uradi?Poljubi i pomiriše kosu svog malog detenceta i obeća da će biti. I bude.
Kao lavica koja kandžama usmrćuje lovinu, tako i majka ne žali sebe, svoje zdravlje, ruke, mladost da stvori svom čedu.
Grbi kao grabljivica bez milosti, bez izvinjavanja.
A ima li veće pobjede nego kad svom nejakom čedu donese plen, donese ono što je obećala.
Srce joj zaigra jer zna da je ispunila obećanje. Zna da je uradila dobro. I uvijek kada ima novca kod sebe djeca su prva, pa tek onda ona.
A ona.... Ruke su suve jer ih ne kaže kremom, odavno, možda nekad ukrade malo dječije kreme od najmlađe ćerkice, onu protiv ojeda, dobra je i ta. Popucali nokti odavno ne blješte nekim jarkim bojama. Nema prstenja. Davno je skinuta burma i prodata. Trebalo je platiti kiriju. To malo zlata što je dobila od svojih dala je za namještaj, šporet, drva za ogrijev.
Njeno lice me zna za šminku, a kosa za farbu. Mlada a stara. Usahle oči oivičene tamnim podočnjacima od iscrpljenosti i nespavanja.
Osim djece, teško da joj išta izmami osmjeh. Njeno srce i dalje slabašno bije plamenom, tijelo je njeno puteno, željno vatre i strasti. Ali ta stara siva koža na njoj koja se vuče kao kakva krpa, otima joj tu nadu.
Razočarana je svojim neuspjehom. Zar je ona kriva što je nekada bila željna ljubavi da bi je na kraju ljubav ubila?
Pritajena tuga i zavist kada pogleda druge žene kako uživaju u svojim skladnim porodicama, lijepim poslovima, lijepoj garderobi, putovanjima...
..........
Šta ona ima? Da, rekli bi djecu ,tačno, ali pored toga zar nesreća uvijek mora ići sa srećom, zar je uvijek mora prestići?
...........
Nju je prestigla i pregazila.
Boluje jer želi nemoguće. Ima prava na to, ima ali se ne da
Šta će reći ljudi?
Mada, ti isti su zatvarali oči dok je bila tučena kao kakva vreća i polugola izbacivana na ulicu da je takvu gleda svijet. Niko nije pružio ruku. Ni tada a ni sada kada nema nečeg što je djeci neophodno.
Sama je sa sobom. Sama u svemu.
Jedino što ima je zanat, da kroji drugima ono što sebi ne može da kupi. Ima ruke koje čiste tuđa kupatila i sobe umjesto da na njima blješti lak i prstenje dok ona ispija kaficu u nekom kafiću pored mora i ispod naočara čita poruke na telefonu.
........
-Super si to odradila.Koliko?
-10 eura- reče žena.
-Evo ti 12 eura, da popiješ kafu-nasmija se. Čujemo se svakako za naredni put, imam jednu proslavu.
-Naravno-otpratila je mušteriju uz osmjeh.
Izvadila je iz džepa pare i ogledala ih u ruci.
-Imaće danas majka da zamijesi nešto slatko, a najmanjoj će mama da kupi lutkicu. Duša majkina.
.......
Ako je poznajete, ne želite je nikada. To nije jadnica koja prosi. Njoj ništa ne treba od vas, možda samo blaga riječ. Možda samo podstrek i oda hrabrosti.
To je lavica!
Kao lavica koja kandžama usmrćuje lovinu, tako i majka ne žali sebe, svoje zdravlje, ruke, mladost da stvori svom čedu.
Grbi kao grabljivica bez milosti, bez izvinjavanja.
A ima li veće pobjede nego kad svom nejakom čedu donese plen, donese ono što je obećala.
Srce joj zaigra jer zna da je ispunila obećanje. Zna da je uradila dobro. I uvijek kada ima novca kod sebe djeca su prva, pa tek onda ona.
A ona.... Ruke su suve jer ih ne kaže kremom, odavno, možda nekad ukrade malo dječije kreme od najmlađe ćerkice, onu protiv ojeda, dobra je i ta. Popucali nokti odavno ne blješte nekim jarkim bojama. Nema prstenja. Davno je skinuta burma i prodata. Trebalo je platiti kiriju. To malo zlata što je dobila od svojih dala je za namještaj, šporet, drva za ogrijev.
Njeno lice me zna za šminku, a kosa za farbu. Mlada a stara. Usahle oči oivičene tamnim podočnjacima od iscrpljenosti i nespavanja.
Osim djece, teško da joj išta izmami osmjeh. Njeno srce i dalje slabašno bije plamenom, tijelo je njeno puteno, željno vatre i strasti. Ali ta stara siva koža na njoj koja se vuče kao kakva krpa, otima joj tu nadu.
Razočarana je svojim neuspjehom. Zar je ona kriva što je nekada bila željna ljubavi da bi je na kraju ljubav ubila?
Pritajena tuga i zavist kada pogleda druge žene kako uživaju u svojim skladnim porodicama, lijepim poslovima, lijepoj garderobi, putovanjima...
..........
Šta ona ima? Da, rekli bi djecu ,tačno, ali pored toga zar nesreća uvijek mora ići sa srećom, zar je uvijek mora prestići?
...........
Nju je prestigla i pregazila.
Boluje jer želi nemoguće. Ima prava na to, ima ali se ne da
Šta će reći ljudi?
Mada, ti isti su zatvarali oči dok je bila tučena kao kakva vreća i polugola izbacivana na ulicu da je takvu gleda svijet. Niko nije pružio ruku. Ni tada a ni sada kada nema nečeg što je djeci neophodno.
Sama je sa sobom. Sama u svemu.
Jedino što ima je zanat, da kroji drugima ono što sebi ne može da kupi. Ima ruke koje čiste tuđa kupatila i sobe umjesto da na njima blješti lak i prstenje dok ona ispija kaficu u nekom kafiću pored mora i ispod naočara čita poruke na telefonu.
........
-Super si to odradila.Koliko?
-10 eura- reče žena.
-Evo ti 12 eura, da popiješ kafu-nasmija se. Čujemo se svakako za naredni put, imam jednu proslavu.
-Naravno-otpratila je mušteriju uz osmjeh.
Izvadila je iz džepa pare i ogledala ih u ruci.
-Imaće danas majka da zamijesi nešto slatko, a najmanjoj će mama da kupi lutkicu. Duša majkina.
.......
Ako je poznajete, ne želite je nikada. To nije jadnica koja prosi. Njoj ništa ne treba od vas, možda samo blaga riječ. Možda samo podstrek i oda hrabrosti.
To je lavica!
To je jedina ruža bez trnja na svijetu koja mirisom umiri tugu i izmami osmjeh.
To je majka
.........................
In honorem svim samohranim majkama na svijetu!
Hrabre moje lavice!
.........................
In honorem svim samohranim majkama na svijetu!
Hrabre moje lavice!
Comments
Post a Comment