Citat

-

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Stanica

-
Image
  Tebe koji ostaje š, pitam: Možeš li na rukama ponijeti  trag hladne vode kad nab uja s prolje ća ili toplotu kamena kog sunce prž i  do zalaska sunca ljeti ? A da li možeš odnijeti  miris dje čije kose? Možda osmjeh  ljubavnika ili zagrljaj oca kad se po noć i   upla š i š dok spavaš? Uspavanku majke? Možeš li ponijeti  sa sobom zvuk kiše ili huk vjetra što odvajkada udaraju o tlo? A šum lista koji se otkine sa grane u kasnu jesen? Ne možeš.. A da možeš bi li ponio  sa sobom sve što si č uvao  tako brižno ? Jesi li barem už ivao  ili si č ekao  da sve zavr š i š, pa onda? Jesi zar ne? Ali ni to ne može.. Inače da može, i  Solomon bi carstvo nosio, Ahilej koplje, Homer epove , muzičari tambure, kraljice haljine, lovci konje a djeca igračke. Ali sve ostaviše i  odoše. A kako odoše? Isto onako kako i  dođoše. Kao siromsi  bez i šta, sami. Nit' halj'e  nit dugmeta, nit imena niti titule. Slijepi   i ...
Read more

Hartija

-
Image
    Ljudi su misleća bića koja svoje misli iskazuju govorom, znakovima ili posebnim simbolima. Ali šta ako imamo misli koje ne možemo izreći i objasniti? One stoje unutar nas, sakrivene pod mnoštvom velova, a svaki je teže ukloniti od onog prethodnog. Da bih to bolje objasnio, hajde da ti ispričam jednu priču. Ono što ću ti sada ispričati nije za svačije uši. To se čuva samo za one koji čuju najdalji šapat svemira i pjesmu svega što diše. To su posebne uši. Jednom davno u dalekoj Basri, bio je jedan pisar — mlad, i za ono vrijeme, reklo bi se, vrlo obrazovan. Živio je od toga što je za druge pisao pisma. Niko nije znao tako lijepo da ukrašava slova kao on. U početku je skromno vrednovao svoj talenat, ali kako su pohvale stizale, njegov ponos je rastao. Uživao je u tim trenucima, toliko je žarko želio da postane lični sultanov pisar, sanjao je o tome. -Nema ti ravnog! -reče mu Zanatlija. -Ja ovo ne bih mogao ni za dva, ma šta dva, tri života -smijao se. Čas je gledao u te lije...
Read more

Sijenka

-
Image
Damask je ljeti uvijek bio pretopao. Sunce je visoko na nebu, upeklo, nema daška vazduha. Korito jezera Bakura odavno bi suvo. Trčao sam koliko me noge nose. Odavno sam bio prošao Jupiterov hram, prečicom uđoh u Al Hamidijin sokak, skrenuh lijevo u ulicu Bab Šarki odmah pored kapele sv. Ananija i izađoh na Midhat Pašin sokak. U moru dućana i gužvi znao sam kako brzo da dođem do svog brata. Radio sam kao šegrt za njega. Adnan je za razliku od mene, bio sposoban, hrabar, ali vrlo ljutit. Stalno me je tukao, za svaku grešku. Da sam stariji i krupniji ne bi smio tako! Ali prije nego li sam stigao začu se mujezin sa Onejidske džamije. Trgovci su mirno pošli na podne namaz, uprkos tome što je danas pazarni dan. Trgovci su došli iz Egipta, Male Azije, ali i sa sjevera. Dosta njih je iz Malule, većinom hrišćani i grko-katolici. Svi su sjedeli u magaze i pili hladni šerbet i ajran. -Ajase! Ajase! Dolazi ovamo dripče mali! Kožu ću ti odrati! Gdje si se zavukao vaško! Gotov sam! Sad mi nema pom...
Read more