Sarabelin svijet

Život se poput kamena kruni, ali je podnošljiv, mada, moj je meni postao krajnje nepodnošljiv. Sve mi smeta, i ovaj vjetar kad duva- što duva, i ovo sunce kad peče- što peče, i ova kiša kad pada- što pada. Sve mi smeta, a ponajviše, priznajem, samoća.  Ne znate vi kad se mladost otrgne kako je samo dosadna samoća kad mi je jedini sadrug ova ružna prikaza od mene. Po cijeli dan samo muk i tišina. Jedino što mi ostade od te pobjegulje mladosti jesu sjećanja koja prebiram kao što mati prebira grah po tanjiru, pa kad li naiđe na rđav, baci ga u stranu, al' ja više rđavog imam na pameti, mnogo više jer sam proklet da dugo živim.  Ne znate vi kako starost priželjkuje smrt, znajući da je izvjesna i pokorno je čeka, ipak se malo uplašimo, no, šta je tu je, mora se. I ona će doći. Ja joj se radujem jer mi je krajnje dosadno, nepodnošljivo dosadno..  Jah...-izusti drevni. *** Ljudske sudbine ne možeš spoznati kao što ne možeš spoznati ni smrt. Taman kad čovjek bi na korak od propasti, ust

 Čovjek pamti velike riječi a još više nepravdu i zulum. A mnogo je nepravdi bilo i biće na ovoj zemlji, jer zlo na njoj šeta kao silnik dok se dobro pod kamen skriva.  Zato dobar opstati ne može. A što Vam to rekoh, pa, svaka porodica ima priču i moja je jedna od njih. Doduše, moja je stara i pripada dalekoj prošlosti ali posljedice i dalje osjećamo svi mi -potomci. Ja se čudih što mi ništa i životu ne ide, što god započnem izjalovi se, evo imam četrdeset godina, a još ni žene niti djece. Trgovac sam koji radi od jutra do mraka a drugi posao naći ne mogu. Nego, što ono htjedoh da kažem... A da, priča.  E pa ova ima bogme unazad i šest koljena ako se ne varam; a počelo je kad je taj daleki predak umislio da većeg od njega nema.  Mi smo znate, nekada bili pleme poznato po bogatstvu i nosismo  titulu "aga". **** Bilo je ljeto, omorina. Stoka nije bila na ispaši a ljudi su bježali blizu mora i manjih rijeka da se rashlade.  Taj moj predak dođe sa puta gdje je ugovarao jedan veli